Nemam nikoga svoga, svi su mi pomrli, a djece nisam imala. Ne znam ni
koliko godina imam. Hvala Bogu i svim svecima što ima dobrih ljudi pa
mi pomognu. Meni je važno samo da imam brašna i ulja - kaže baka Jela
Lukić iz sela Poreč kraj Požege, koja do prije godinu i pol dana nije
imala ni osobne dokumente.
Hvaljen Isus!
Do 1992. godine sa suprugom, koji je prije sedam godina umro, živjela
je u selu Orahovini u okolici Kotor Varoša. Ratne neprilike natjerale
su je u izbjeglištvo, prvo u Derventu, pa u Poreč gdje sada živi sama u
trošnoj kućici od prijesne cigle. Trošna kućica nije njezino
vlasništvo, nego pripada bratu pokojnog joj supruga.
-Ostao sam šokiran kada sam vidio u kakvim uvjetima živi - ističe Pile
Miškić, vjeroučitelj u kutjevačkoj Osnovnoj školi, koji je slučajno
zapazio baku koja ga je uvijek ljubazno pozdravljala s “Hvaljen Isus”.
Doznavši za njezine nedaće, pomagao joj je koliko je mogao i našao
druge koji bi joj pomogli. Među njima je i Udruga raseljeni Hrvati iz
Kotorvaroške doline.
Za dom - ni čut’
- Eto, već treću godinu baki pokušavamo pomoći. Prošle smo joj godine
za Uskrs i Božić kupili namirnica, a sad smo oličili zidove, obojili
stolariju, stavili linoleum i tepih, a kupit ćemo joj i novu peć - kaže
Marko Kljajić, predsjednik Udruge, koja joj je pomogla i da izvadi
osobne dokumente. To je bio uvjet, kaže socijalna radnica Nada
Antonić-Čadovska, da baka Jela dobije stalnu mjesečnu pomoć od 700 kuna.
-Za baku, koja je rođena 1940. godine, bilo bi najbolje da je smjestimo
u dom za stare i nemoćne, ali ona za to ne želi ni čuti - kaže N.
Antonić-Čadovska.
SAMA NA SVIJETU Baka Jela Lukić iz Poreča kraj Požege ostala je sama bez ikoga svog
Samo da imam brašna i ulja!
