Iako je Island još u prosincu 1991. priznao neovisnost Hrvatske, kao
dan međunarodnog priznanja RH slavi se 15. siječnja 1992. jer je toga
nadnevka Hrvatsku i Sloveniju, nakon Vatikana, priznala većina
europskih zemalja i zemlje EU.
Kao pobjednički gol
Hrvatska je ispaljivala čepove šampanjca, a bilo je i dosta
braniteljskih “svečanih plotuna”. Karlovcem se od čahura jedva hodalo.
Unatoč sarajevskom primirju, još je “grmjelo”. Ivan Tanta, danas
profesor novinarstva na Hrvatskim studijima, tada novinar Večernjakova
Teleksta, bio je borac 102. novozagrebačke brigade na Kupi.
– Vraćao sam se sa zapovjednikom Vrančićem u Zagreb. Pobunjeni Srbi
toga se dana nisu ubacivali u naše razgovore preko motorola, kao što su
imali običaj. Prva priznanja su se čekala kao pobjednički gol koji
izaziva euforiju. U Večernjaku se radila naslovnica “Živjela vječno”.
Šampanjci su bili “grafički alat” – kazao je Tanta.
– Zagrebom je odjekivala pucnjava iz sveg oružja. Neki su prognanici to
teško podnosili, ranjeni od svega što su prošli. Nazvala me teta
desetogodišnje Gordane, prognanice iz Vukovara s kojom sam radila priču
o vukovarskim podrumskim danima. Živjele su tada u Domagojevoj.
Zamolila me da pokušam djevojčicu smiriti. Čim bi grunulo, potrbuške bi
se bacala na pod pokraj kreveta – sjeća se Mirjana Prišćan, urednica
naše Gradske.
Naš je novinar bio i Pjer Šimunović, danas glavni u MVP-u u vezi s
primanjem u NATO: – Radio sam intervju sa Zvonimirom Šeparovićem,
ministrom vanjskih poslova. Činjenica da Hrvati imaju diplomaciju, u
kojoj su u vrijeme Jugoslavije malo sudjelovali, dodatno je ispunjavala
ponosom. Danas je RH članica Vijeća sigurnosti, a dva je mjeseca dijeli
od ulaska u članstvo NATO-a. To je nevjerojatna transformacija u 17
godina!
Leptirka M. Stubljara
Gledatelji su na HTV-u brojili tko nas je priznao. S druge strane
kamera bio je Mladen Stubljar. – Te sam večeri bio na redu za
uređivanje Dnevnika. Čuo sam da smo priznati, oko 14 ili 15 sati.
Napisao sam minutu i dvadeset sekundi uvodnog slavljeničkog teksta, oko
vrata stavio leptir-kravatu i, pročitavši taj tekst, koji i danas
čuvam, počeo Dnevnik – prisjeća se Stubljar. Četverosatnu specijalku
“Priznanje Hrvatske” radili su Božo Sušec i Branimir Bilić.
– Stvarana u ratnim uvjetima, emisija je imala najviše izravnih
uključivanja iz cijelog svijeta u povijesti naše televizije. Kolega
Kolak iz Bonna počeo je govoriti i nije prestajao. Zbog smetnji na
vezama on me nije mogao čuti pa smo ga jednostavno isključili. Kako smo
na drugom monitoru ostavili Kolaka, vidjeli smo da je on, dok smo
radili nekoliko novih javljanja, bez prekida govorio 15-minuta ne
shvaćajući da je isključen – kaže Sušec. Priznanje su proslavili i
beogradski Hrvati. Jasno, nisu na Terazijama otvarali šampanjac.
OBLJETNICA PRIZNANJA
Šampanjac, plotuni i rock da nova država živi vječno!
