Parlamentarni izbori samo što nisu raspisani, a političke stranke koje će u novu borbu prsa o prsa za svaki glas umornih građana o kulturi uopće ne razmišljaju. Kada se malo bolje razmisli, bolje od kulture nisu prošla ni druga područja. Ne znamo ništa ni o tome kako će se politički blokovi ili lokalni slobodni strijelci odnositi prema ekologiji koja je hrvatska rak-rana, baš kao ni o gospodarstvu, zaštiti teritorijalnog integriteta, sportu i turizmu koji nije samo zlatna koka nego u sebi krije i mnoge opasnosti ako se hrvatsko prirodno blago pokuša eksploatirati do krajnjih granica, kao u Dubrovniku, primjerice na Srđu...
Doduše, jedino je ORaH u veljači ove godine objavio tzv. prijedlog sektorske politike kulture i to je bio jedini pokušaj da se na nacionalnoj bazi promišlja kultura i njen održivi razvoj. Zanimljivo je da su stručnjaci ORaH-a izračunali kako je kulturni sustav u Hrvatskoj donekle decentraliziran, za razliku od gotovo svih ostalih sustava, te da lokalnih i županijskih ustanova kulture ima 426 u odnosu na 64 ustanove na državnoj razini. Što se tiče ukupnog proračuna kulture, Ministarstvo kulture u njemu sudjeluje sa 41 posto, lokalna i regionalna uprava i samouprava sa čak 49 posto, od čega samo na grad Zagreb otpada 21 posto. Tu je vidljivo koliko je jak položaj zagrebačkog Ureda za kulturu koji je po novčanoj snazi iznimno jak, pa je utoliko nerazumnije da još uvijek nema zasebni ured, nego se u svakom pogledu gura s obrazovanjem i sportom u jednom organizacijski shizofrenom modelu.
Dvije najveće stranke o kulturi nemaju dokument. Koalicijska vlada, koja je stavljajući na čelo Ministarstva kulture znanstvenicu Andreu Zlatar Violić očito htjela poručiti da je konačno došlo vrijeme za ozbiljnije reforme u kulturnom sektoru koji je četvrt stoljeća u osnovi, s izuzetkom izdavaštva, uspio zadržati svoj oblik iz vremena socijalističkog samoupravljanja. No, taj mandat nećemo pamtiti po reformama, nego po skandalima. Netko je reformski smjer zamijenio pragmatičnim stranačkim kadroviranjem. Glodalo se i grickalo i to u sitno i u krupno na sve strane, ali niti HDZ kao najveća opozicijska snaga što se kulture tiče nije imao nikakve plodonosne injekcije ni inicijative. Dapače. Neki HDZ-ovi lokalni i regionalni moćnici pokazali su nevjerojatnu količinu kulturološke paranoje i neobrazovanosti, prvi među njima dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić koji ove godine zbog Houellebecqa nije htio sufinancirati Dubrovačke ljetne igre na čijem su repertoaru bila čak dva Vojnovića!?
Toliko o poštovanju tradicije i one dubrovačke i one hrvatske. Ovih je dana ukinuta i posljednja nepravomoćna presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu, koji je kao premijer bio miljenik mnogih kulturnjaka od imena i opusa, ali i, zašto to poreći, crkvenih poglavara. U svom faraonskom premijerskom izdanju, Sanader je bio povlašteni sugovornik hrvatskim vodećim prozaicima i pjesnicima i likovnjacima. Uostalom, samo zahvaljujući tom mediteranskom neobuzdanom megalomanstvu, danas u Sinju imamo Muzej Sinjske alke, ali i brojne muzeje diljem Hrvatske utabane baš u Sanaderovo vrijeme. Ako i nije imao kulturnu strategiju, Sanader je provodio kulturni tsunami s projektima koji će ga nadživjeti. Bio je političar svjestan kulture i njene važnosti, što mu se može upisati u rijetke vrline. A današnja klatež koja kuca na saborska vrata, kao da je ispala iz torbe nekog kulturološkog bokca. Ni slike ni tona.
caca se vraca