"Ne pada mi na pamet da svoju poštenost, iskrenost, ono što jesam, pokušavam braniti na način da se skrivam iza pozicije saborskog zastupnika. Ako sam ja najveći kriminalac u ovoj zemlji, onda blago ovoj zemlji!" Tim se riječima Damir Polančec 30. listopada 2009. godine oprostio od funkcije potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva. Nije smijenjen, podnio je pisanu ostavku koju je objavio nekoliko dana nakon što ju je podnio. Ostao je član Predsjedništva HDZ-a, a na jednoj od sjednica na odstupanju mu je zahvalila i stranačka šefica Jadranka Kosor. Povukao se u idilu obiteljske kuće u središtu Koprivnice i, ako je ispunio obećanje dano supruzi Jasminki, tri je mjeseca kuhao i spremao po kući ne bi li joj se odužio za sve ono što je ona morala činiti dok je on bio jedan od najmoćnijih političara u zemlji.
Taman se uspio dva mjeseca odmoriti od kuhače i usisivača, a u medijima su krenule priče o novim poslovnim pothvatima čovjeka koji je od mladog lava HDZ-a iz 2005. godine uhićenjem postao prototip čovjeka od kakvih ta stranka bježi i zazire.
Kad je 2005. zamijenio Andriju Hebranga u fotelji potpredsjednika za gospodarstvo, nije se moglo ni naslutiti da će mladi, relativno nepoznati političar skončati u istražnom pritvoru. Doduše, priča kaže kako Polančec nikada nije bio prvi izbor Ive Sanadera, već igrač povučen s klupe nakon što je Darko Marinac odbio ući u Vladu.
Bez obzira na to, za HDZ i Sanadera, koji je u to vrijeme bio umiveni HDZ-ovac, eurofil i antipod svome prethodniku Franji Tuđmanu, Polančec je bio izvrstan izbor: mlad, obrazovan, bez repova iz devedesetih, iz kraja koji u stranačkom vrhu nije bio zastupljen. Predviđala mu se blistava karijera, a on je na krilima takvih proricanja od prve sekunde pristajao biti Sanaderov čovjek za sve i svašta. Pravi vojnik partije pod punom ratnom spremom.
Prvo vatreno krštenje imao je niti tri mjeseca nakon instaliranja na Markov trg. Gazda mu je namijenio prvosvibanjski govor u Maksimiru pred tisućama radnika, a on je to bez problema prihvatio.
Taj 1. svibnja 2005. godine u Maksimiru pamtit će se po nezapamćenom i neponovljenom urlanju, neugodnom dobacivanju i vrijeđanju Damira Polančeca. Na svaku njegovu riječ radnici su imali pet ili šest uvreda. Tada je javnost prvi put vidjela crvene obraze potpredsjednika koji odaju nervozu i ljutnju. Neki će reći da su rumeni obrazi Damira Polančeca bolji detektor laži od bilo kojeg suvremenog aparata. Bila je to situacija nakon koje bi pokleknuli i iskusni političari, no neiskusnom, ali ambicioznom Polančecu to nije bio nikakav problem. Svoj je govor odradio do posljednjeg slova.
Očajan komunikator
Komunikacija s nezadovoljnim masama nikad mu nije bila jača strana. Kad je lani nakon višesatnih pregovora u Ministarstvu poljoprivrede postignut dogovor koji je odblokirao Zagreb iz ralja traktora, stao je pred nezadovoljne seljake i nije se mogao suzdržati. Poznatih rumenih obraza, nije se dao seljacima: ajde zašuti, kaj se ti javljaš... I kao da je u tome uživao. Jadranka Kosor tada se htjela povući i prepustiti seljačkim tribunima da seljacima priopće dobre vijesti, ali Polančec nije želio odustati.
Polančecu nije trebalo puno da pokori sektor za koji je bio zadužen, ali s Podravkom i, mnogo važnije, s podravkašima nikada nje raskinuo vezu. Svaki je slobodan trenutak provodio u Koprivnici, često ga se viđalo s lokalnim moćnicima i poslovnjacima s kojima je dijelom u kumskim vezama.
Polančec je u svojoj sredini, u Koprivnici, bio pojam uspjeha: novca i više nego što je potrebno, stranačka funkcija, prvi čovjek do premijera i ono što jako voli: angažiranje u sportskim klubovima. Njegovi kolege kažu kako su mu ti angažmani u ženskom rukometnom klubu Podravki Vegeti i nogometnom prvoligašu Slavenu Belupu bili iznimno dragi.
Pomagao je i rodnom Đelekovcu. Ljubav prema rodnom kraju i nogometu rezultirala je istragom o nabavi reflektora za lokalno nogometno igralište. Pomalo je gradio kultni status u svom selu, u Koprivnici i Podravini. I danas su rijetki sugovornici u tom kraju koji su spremni javno nešto negativno izgovoriti o Polančecu.
Od 2005. do 2009. godine na horizontu nije bilo problema za Damira Polančeca. Ipak, nije sve bilo idealno. U njegovoj stranici Hrvatskoj demokratskoj zajednici nikada ga nisu do kraja prihvatili, nikada nije uživao apsolutno povjerenje stranačkih magova. I kad je imenovan članom Predsjedništva, bila je to odluka Ive Sanadera, a ne stranke. Dijelu stranke smetalo je naglo penjanje Polančeca na stranačkoj ljestvici dok "oni koji godinama rade za HDZ ostaju po strani".
I ovoga tjedna, kad su ga se de facto odrekli jer je naštetio ugledu stranke, a protiv njega nije podignuta optužnica, pokazali su da nije bitan. Istodobno, u redovima HDZ-a ostaje Berislav Rončević kojemu se već sudi da je državni proračun olakšao za deset milijuna kuna. Njegov klan u HDZ-u je bio isključivo Sanader. Samo Sanader, ne i njegova klika. A u toj situaciji treba biti spreman balansirati na žici iznad kaveza s krokodilima. Sanader je bio i više nego dovoljno zaleđe, ali nakon njegova odlaska Polančec je ostao na vjetrometini. Još neko vrijeme Sanader ga je uspijevao zaštititi, ali otkako je 4. siječnja izbačen iz stranke, i to je malo zaštite nestalo. Doduše, i prije toga Polančeca su, više zbog stranke nego zbog osobe, prigrlili dežurni zaštitari svega što je stranačko koji su prilično mlitavo i mlohavo branili HDZ-ovca kojega zli mediji i oporba napadaju.
Zaštitu je Polančec vratio uslugama: kad su se, nekoliko mjeseci nakon Sanaderova bijega na pučinu, ministri žalili da ih bivši šef maltretira pozivima, Polančec je šutio i vjerojatno slušao savjete čovjeka kojemu jedinome može zahvaliti na karijeri u visokoj politici. I kad su mediji iz dana u dan objavljivali sumnjive poslove za koje je Polančec, ako već u njima nije izravno sudjelovao, morao znati, jednu podršku u stranci pružao mu je Sanader.
Nesnošljivost sa Šukerom
Međutim, odnos Sanadera i Polančeca nikada nije bio ni prijateljski ni idealan. Sanader je uvijek bio šef, a Polančec uvijek poslušan pobočnik za gospodarstvo. Bilo je dobro samo kad je sve bilo onako kako Sanader zamislio. Ostatak vremena Polančec je morao plivati protiv struje i rijetko se kad uspio izboriti da nešto bude po njegovu. I kad je imao izvrsne zamisli, teško ih je ostvarivao.
Kad je u premijersku fotelju zasjela Jadranka Kosor, Polančec je nekoliko sekundi mogao normalno disati. A onda je, brujali su kuloari, intenzivirao svoju vječnu netrpeljivost s Ivanom Šukerom. Taj odnos uvijek je bio toplo-hladan, ali korektan. Doduše, neslužbenih proboja informacija nije nedostajalo. A kad je trebalo, bili su najbolji prijatelji. Naravno, na zahtjev voljenog vođe. Pred sami bijeg Ive Sanadera Damir Polančec, govorilo se, uspio je zaratiti i s aktualnom premijerkom, a svojom tadašnjom kolegicom Jadrankom Kosor. Ipak, dobri poznavatelji situacije u Banskim dvorima kažu kako nikakva rata nije bilo. Polančec je s Kosorovom korektno surađivao, posebno otkako je ona preuzela Vladu, a ono što su neki tumačili kao rat navodno je bilo samo odmjeravanje snaga i malo natjecateljskog duha. Da je najvjerojatnije tako i bilo svjedoči i podatak da Jadranka Kosor ni mjesec dana nakon svakodnevnog iznošenja detalja o aferama u koje je Polančec na ovaj ili onaj način bio uključen njega nije smijenila niti ga je na smjenu tjerala. Dala mu je priliku da sam odstupi i tijekom odstupanja u aferu s Podravkom uvuče i Stipu Mesića.
nemojmo zaboravit da Ivo i Damir su bili visoko u HDZovoj Vladi, jedan je bio sitnica, premijer i predsjednik te partije.. nekako kao da se to želi zaboravit!