Glavna oporbena stranka SDP neumorno kritizira rad Nacionalnog stožera optužujući ga da se sastoji samo od članova HDZ-a te ga naziva izbornim stožerom. No u redovima Znanstvenog savjeta Vlade RH, koja daje smjernice Nacionalnom stožeru, i jedan je član SDP-a – prim. dr. sc. Branko Kolarić, specijalist epidemiolog i voditelj Službe za javnozdravstvenu gerontologiju u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” i redoviti profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci. Pored Kolarića, u Znanstvenom savjetu, čije odluke provodi Nacionalni stožer, su i Alemka Markotić, Krunoslav Capak, Dragan Primorac, Miroslav Radman, Igor Rudan, Gordan Lauc, Petra Klepac (London), Josip Car ( Singapore) i Ozren Polašek (Split), Nenad Ban i Zvonko Kusić. U razgovoru za Večernji list epidemiolog Kolarić govori o radu Znanstvenog savjeta, aplikaciji Andrija kojoj je udahnuo život, svojem političkom angažmanu te borbi protiv pandemije koronavirusa.
Iako ste član SDP-a, član ste i Znanstvenog savjeta za borbu protiv pandemije koronavirusa Vlade Republike Hrvatske, koji je na posljednjem sastanku zaključio da su poduzete mjere bile pravodobne, dobro ciljane i da su postigle dobar rezultat. S druge strane, imamo velike kritike oporbenih stranaka na te mjere. Kako to komentirate?
Vrijeme će pokazati je li se nešto moglo odraditi bolje pa ćemo biti pametniji i bolje pripremljeni za sljedeći put. U Znanstvenom savjetu Vlade ljudi su koji se bave niz godina ovom problematikom, sve ih poznajem otprije te smo ostvarili vrlo konstruktivnu diskusiju koja je na dobrobit svih građana. Često čujemo da moramo birati između zdravlja i ekonomije ili između zdravlja i osobne slobode, no smatram da su ti pojmovi lažno suprotstavljeni: očuvanje zdravlja od prvorazrednog je ekonomskog interesa svake države.
Kako ocjenjujete rad Nacionalnog stožera, koji se preko noći našao na meti kritičara, a neki politički lideri otišli su toliko daleko da ga nazivaju izbornim stožerom HDZ-a?
Trenutačna je epidemiološka situacija u Hrvatskoj povoljna i njome sam općenito zadovoljan.
Slažete li se s tvrdnjom kako stručnjaci i znanstvenici ne bi bili u stožeru da nisu članovi HDZ-a? Pitam vas jer ste vi visokopozicionirani član SDP-a, a član ste Znanstvenog savjeta Vlade. Možda je malo škakljivo pitanje, ali je li opravdana kritika koja dolazi na račun stožera iz vrha vaše stranke, SDP-a?
Motivacija za aktivni angažman bila je želja dati dodatni doprinos društvu i narodnom zdravlju. Kada sam to odlučio, pročitao sam političke ideje i polazišta teorije triju klasičnih političkih usmjerenja, konzervativnog, socijaldemokratskog i liberalnog, i osjetio da su moja uvjerenja najbliža socijaldemokratskoj opciji. SDP je moja stranka, sudjelujem u raspravama i, koliko je to moguće, pokušavam utjecati na stavove koji izlaze u javnost. Ovaj virus ne bira prema političkim idejama, svjetonazorima ili stranačkim preferencijama. Ljude suočene s krizom ovih razmjera, a osobito one na respiratorima, ne zanimaju politička nadmudrivanja. Suprotstavljanje pandemiji te zaštita zdravlja i dobrobiti pojedinaca i populacije ubraja se u univerzalne ljudske vrijednosti koje su važne i svakom liječniku. U ovakvim pitanjima važno je postići konsenzus i djelovati. Meni je kao liječniku i epidemiologu u fokusu zaštititi populaciju i sve građane Hrvatske, siguran sam, kao i svim kolegama koji jesu ili nisu članovi političkih stranaka.
Jesu li članovi nacionalnog stožera, ponajprije tu mislim na epidemiologe i doktore, zdravstveni stručnjaci ili političari? Pitam vas jer je predsjednik Milanović izrazio sumnju u njihovu stručnost svojom izjavom kako je „to tijelo koje vode ljudi koji su liječnici, koji su na tim položajima, a ti su položaji politički uvjetovani zato što su članovi jedne političke opcije i to nije zabranjeno. Ne znam što bih rekao, to su možda stručni i najstručniji ljudi, a možda i nisu”.
Smatram kako te uloge nisu međusobno isključive, dapače, mogu se i nadopunjavati. Ne čini mi se logično, a ni fer, negirati stručnjacima u nekom području pravo da se bave politikom, djelatnosti koja je u svojoj srži usmjerena k rješavanju kolektivnih problema i koja pritom zahtijeva šire razumijevanje društvene stvarnosti. Pogotovo u trenucima kada se predmet njihove struke podudara s kolektivnim problemom koji treba riješiti. Ova je epidemija jedan takav kolektivni problem. Kao što sam već rekao, zdravlje i dobrobit populacije jest univerzalna vrijednost koja nadilazi ideološka razmimoilaženja i smatram kako je u Hrvatskoj postignut širok javni konsenzus oko ozbiljnosti krize u kojoj smo se našli. Epidemiolozi i kolege drugih specijalnosti angažirani na rješavanju ove krize djeluju kao zdravstveni stručnjaci koji rade na terenu i čija je uloga ponajprije davanje stručnog mišljenja. U trenutačnoj situaciji razlika između zdravstvenih stručnjaka i političara čini se prilično jasna. Stručnjaci daju stručna mišljenja, a demokratski izabrani političari, bili oni po vokaciji liječnici ili ne, oni su koji imaju mandat za biranje savjetnika stručnjaka i donošenje konačnih odluka i koji onda za te odluke u konačnici snose odgovornost.
Vaša stranka, SDP, pokrenula je opoziv Ante Sanadera zbog odgovornosti za smrt više štićenika Doma za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu. Kako je virus ušao u taj dom i treba li, po vašem mišljenju, netko za to odgovarati?
Kronološka dob najvažniji je prediktor lošeg ishoda COVID-19, odnosno starije osobe su u najvećem riziku. Starije osobe koje su grupirane, kao u domovima za starije, imaju još veći rizik. Kao voditelj Referentnog centra Ministarstva zdravstva za zaštitu zdravlja starijih osoba mogu reći da smo zasad obavili sjajan posao. U većini europskih zemalja više od 50 posto umrlih od ove bolesti bili su korisnici domova za starije. Kod nas je to manje od trećine svih umrlih. Ovdje imam kritiku na javni diskurs stožera, što sam izrekao i na sastanku Znanstvenog savjeta Vlade – riječi proboj, rat, krivnja ne pomažu. Nepotrebno se dižu tenzije među zaposlenicima domova za starije koji ionako nadljudskim naporima i uz ograničena zaštitna sredstva rade u posljednja gotovo tri mjeseca. Mislim da svim medicinskim sestrama, socijalnim radnicima, kuharima, njegovateljima, spremačima, gerontodomaćicama treba skinuti kapu do poda, trebaju dobiti javne pohvale za do sada učinjeno. Nemoguće je potpuno spriječiti zarazu, pa i umiranju, u domovima za starije: riječ je o bolesti koja se prenosi kapljičnim putem i osoba je zarazna od dva do tri dana prije pojave simptoma! Testiranje koje sada radimo otkriva prisutnost virusa u trenutku kada se uzme uzorak, nekoliko sati poslije možda bi uzorak bio pozitivan te negativan rezultat testa nekada može biti razlog lažne sigurnosti. Da, trebamo češće testirati korisnike i zaposlenike domova za starije nego ostalu populaciju, ali i dalje mjere osobne higijene i higijene prostora te socijalne distance ostaju osnovne metode u kontroli epidemije. S konkretnim okolnostima doma u Splitu nisam upoznat, zadužen sam za epidemiološki nadzor domova i drugih ustanova socijalne skrbi u Gradu Zagrebu.
Kako izgleda rad epidemiologa na terenu, što oni točno rade? Opišite nam kako to izgleda.
Glavnina epidemiološke djelatnosti provodi se u zavodima za javno zdravstvo. U mirna vremena timovi su obično podijeljeni na one koji se bave zaraznima i one koji se bave kroničnim masovnim bolestima. U aktualnoj situaciji gotovo svi smo angažirani u kontroli epidemije COVID-19. Epidemiolozi rade na ranom otkrivanju novih slučajeva, identifikaciji kontakata i drugih osoba u riziku, razvoju i provedbi mjera za kontrolu epidemije, komunikaciji sa stručnom i općom javnosti te evaluaciji postupaka. U praksi to znači izuzetno puno komuniciranja telefonom i elektroničkom poštom kako bi se distribuirale mjere i omogućilo njihovo provođenje, pogotovo dok se nove mjere ne uhodaju. U jednom je času bilo na snazi: za sve upitajte i požalite se nadležnom epidemiologu. A upita je bilo stvarno jako puno. Usporedno radimo obradu podataka, čitamo nove znanstvene spoznaje, radimo predviđanja. Ja bih rekao da je epidemiološka djelatnost u Hrvatskoj svakako spriječila veće opterećenje bolničkog sustava jer je na vrijeme, uz izuzetne napore, svim kontaktima zaraženih osoba propisivala mjere samoizolacije i tako znatno smanjila gustoću širenja bolesti. Hrvatska, za razliku od mnogih zemalja EU, ima epidemiološku djelatnost u sklopu zdravstvene zaštite, koja se financira iz sredstava zdravstvenog osiguranja, te sam uvjeren da nam je ovakva organizacija i tradicija epidemiološke službe omogućila uspješan odgovor na epidemiju.
Imaju li epidemiolozi neku vrstu zemljovida Hrvatske uz pomoć kojega znaju gdje je sve virus trenutačno?
Svoje studente na prvim satima podučavam da su osnovne epidemiološke varijable osoba, mjesto i vrijeme. Dakle, svakako pratimo geografsku distribuciju oboljelih i izloženih, a indirektno to znači i da pratimo gdje je virus trenutačno.
Koji je dio Hrvatske trenutačno najugroženiji?
U posljednjih nekoliko dana bilježimo zaista niske brojeve novooboljelih te u cijeloj Hrvatskoj imamo povoljnu epidemiološku situaciju. Kada je riječ o malim brojevima, pogrešno bi bilo govoriti o ugroženijim područjima jer je sve u području statističke pogreške. Primjerice, mogli bismo senzacionalistički reći da regija A ima 100 posto više slučajeva od regije B, a riječ je o četiri u odnosu na dva oboljela. Sve što je ispod nekoliko desetaka oboljelih mali su brojevi, a postotke ne bi trebalo koristiti za vrijednosti ispod sto.
Kako ste se vi osobno štitili od virusa – jeste li kao epidemiolog provodili strože mjere od običnih građana?
Nisam, to bi bilo licemjerno: koristio sam samo ono što smo propisivali građanima ili manje od toga. Prije dva tjedna, kada sam se na blagajni lokalne trgovine pohvalio da plaćam beskontaktno, blagajnica mi je rekla: „Mogli biste i masku nositi.“ Bio sam neizmjerno sretan i dirnut jer sam shvatio da smo mi dobro odradili posao, da su mjere dobro medijski prenesene te da ih se ljudi zdušno pridržavaju. Općeniti, kao epidemiolog, ja se manje bojim zaraznih bolesti nego što je uobičajeno. To je valjda profesionalna deformacija. Prije tri godine sam se za epidemije mišje groznice i sam ozbiljno razbolio radeći epidemiološko istraživanje.
Ima li Hrvatska dovoljno epidemiologa za ovakve krizne situacije?
Hrvatska ima nešto više od sto epidemioloških timova koji se bave zaraznim bolestima, a ukupno oko 150 epidemiologa. Ovi su timovi držali pod nadzorom oko dvadeset tisuća osoba u samoizolaciji, izrađivali mjere te za tri mjeseca danonoćno odgovarali na pozive. Zato mislim da je premalo prikazano da je ovaj sjajni rezultat u kontroli epidemije dobrim dijelom iznesen na leđima ukupno manje od petstotinjak ljudi. Nikako neću zaboraviti ni kolege infektologe, mikrobiologe te timove obiteljske medicine koji su dobar dio ovog posla preuzeli na sebe. Ako se epidemija nastavi i ujesen, mislim da ćemo morati mobilizirati i dodatne ljudske resurse – studente medicine, volontere drugih struka – da nam pomognu u nadzoru kontakata zaraženih jer epidemiolozi fizički ne mogu dugo izdržati ovaj tempo. Ljudi su već iscrpljeni do krajnjih granica, no i dalje, sportskim rječnikom rečeno, ostavljaju srce na terenu.
Je li Hrvatska mogla, poput Švedske, ići na soluciju imuniteta krda pa da nacija što brže stvori imunitet?
Nije. Šveđani, u usporedbi s nama, uobičajeno žive na socijalnoj distanci. Kultura je drugačija. Mi se više družimo u grupama, češće živimo u višegeneracijskim obiteljima, imamo tradiciju uživanja u kavi i razgovoru u kafićima. Dakle, smatram da je kod nas takav pristup bio neprovediv, bez ikakvog vrijednosnog prosuđivanja. Švedska se suočava s povećanim brojem umrlih i drugim posljedicama ovakvog pristupa. Držim da je bolje „kupiti“ što više vremena jer je vrlo vjerojatno da ćemo pronaći efikasne lijekove i cjepiva u doglednoj budućnosti. Imaju li epidemiolozi ideju kako će izgledati ljeto na plažama, u toplicama, hotelima, avionima? Očito će se život morati vratiti u normalu. U normalu kakvu smo imali prije veljače još se neko vrijeme nećemo vratiti: mjere socijalne distance sigurno ćemo održavati dok ne nađemo učinkovitiji način kontrole epidemije. Popularno to nazivamo „novo normalno“. Htjeli to mi ili ne, primorani smo mijenjati mentalitet radi uspješne kontrole ove bolesti. Znam da nije nimalo jednostavno i da bi svi željeli da brzo sve opet bude kao nekad, no ako se počnemo ponašati kao nekad, mogli bismo ponovno brzo imati troznamenkaste brojeve zaraženih dnevno. Kako će izgledati mjere na ljetovanju, znat ćemo za nekoliko tjedana; ovisit će o epidemiološkoj situaciji u Hrvatskoj, o otvaranju naših granica za turiste, situaciji u okolnim zemljama itd. No sigurno će biti nešto drugačije nego što smo navikli.
Većina epidemiologa i znanstvenika tvrdi da će s dolaskom ljeta i visokih temperatura koronavirus nestati.
Velika većina respiratornih infekcija smanjuje svoj intenzitet u ljetnim mjesecima. Razlog je što se manje grupiramo u zatvorenim prostorima te time virusu onemogućujemo efikasno širenje. I za ovaj virus je očekivati da će na ljeto smanjiti širenje, ali nekako ne izgleda da će nestati na ljeto, kao što su njegovi prethodnici iz iste skupine, uzročnici bolesti SARS i MERS. Nije nemoguće, no malo je vjerojatno gledajući situaciju u toplijim dijelovima svijeta.
Mnogi su znanstvenici na početku epidemije tvrdili da ne treba paničariti uspoređujući koronavirus s gripom. Isti ti znanstvenici danas kritiziraju vladu zbog relaksacija mjera. Kako to komentirate?
Iako su znanstvene metode najpouzdaniji izvor znanja, predrasuda je da znanstvenici imaju isto mišljenje, pogotovo u fazi kada se susreću s novom situacijom. Zaključujemo na temelju dosadašnjih iskustava i prikupljajući nove informacije. Nova znanja ubrzano se stječu, potiskuju stara i to je izrazito dinamičan proces. U javnosti se može dobiti dojam nekonzistentnosti i nesigurnosti. U znanosti obično tražimo uzročno-posljedične povezanosti, za što treba određeno vrijeme i provođenje različitih vrsta istraživanja. Stoga svi znanstvenici puno uče i mijenjaju stajališta u skladu s novim spoznajama. Za stabilna znanja, primjerice da povećani unos soli uzrokuje hipertenziju, potrebno je više vremena od pola godine, koliko se upoznajemo s ovim virusom i bolesti koju uzrokuje.
Potaknuli ste kreiranje aplikacije Andrija, koliko je bila učinkovita i koliko sada ima članova?
Pokretanje digitalnog asistenta bio je poseban izazov: proučavajući akcije koje su poduzele države s uspješnim odgovor na početku pandemije uočio sam i neposredno komuniciranje stožera/vlade putem modernih tehnologija, tj. pametnih telefona. Andrija se razvija te u njega ugrađujemo sve novosti u protokolima postupanja pa smo tako dodali dio za zaposlenike i korisnike domova za starije, a ovaj tjedan spremamo novu nadogradnju. Učinkovitost ćemo mjeriti s vremenskim odmakom, no Andrija sigurno pomaže te ne čini štetu. Mislim da će tek pokazati svoje potencijale, a u ljetnim mjesecima Andriju ćete moći pitati što i kako na plažama, u hotelima, toplicama, avionima. Posebno me u ovom projektu razveselila činjenica da su djelatnici nekoliko tvrtki, dvaju ministarstava, stručnjaci raznih profila došli do ovakvog proizvoda za nekoliko tjedana. Mnoge države imaju različite aplikacije koje pružaju informacije, a Hrvatska je iskazala hrabrost da uvede asistenta koji pomaže u donošenju odluka i daje vrlo specifične upute. Sve kritike i prijedloge pomno razmatramo: Andrija je mladi asistent koji brzo uči.
Kao epidemiolog, jeste li za održavanje izbora na ljeto ili na jesen? Ne pitam vas to iz političke perspektive, već isključivo kao epidemiologa!
Epidemiološki gledano, preporuke o okupljanju ljudi ovisit će o kretanju broja zaraženih. Ne budemo li imali porast broja zaraženih, epidemiološki je svejedno kada će biti izbori. S druge strane, ne trebamo ni dopustiti da nam virus sruši dosegnutu demokratsku razinu.
Očekujete li novi val koronavirusa na jesen?
Očekujem, ali nadam se da sam u krivu. Prije jeseni provest ćemo serološka istraživanja kako bismo saznali udio ljudi koji imaju protutijela na SARS-CoV-2. Jako nestrpljivo iščekujem ove rezultate, a temeljem njih ćemo modificirati i odluke za daljnje upravljanje epidemijom.
Kao član SDP-a, hoćete li biti na listi za parlamentarne izbore?
Vjerojatnost za takav događaj, kao epidemiolog, doživljavam zanemarivo niskom. Radije bih zaključio s porukom da smo ovako uspješan odgovor na epidemiju imali zbog aktivnosti javnozdravstvenog sustava te da javno zdravstvo moramo očuvati i unapređivati za buduće generacije.
Sasvim normalan čovjek a član SDP-a. Mislio sam da je to nemoguće.