Kada su se prije nekoliko dana u Singapuru susreli predsjednik Kine Xi Jinping i predsjednik Tajvana Ma Ying-jeou, sve je nalikovalo susretu starih, dobrih prijatelja. Pred više od stotinu reportera i blicevima koji su sijevali sa svih strana rukovali su se dulje od minute, osmijesi su bili široko razvučeni. No svaka ideja o prijateljskom susretu daleko je od istine. Susret vođa dviju zemalja koje obje sebe nazivaju istinskim Kinama prvi je u posljednjih 66 godina, još od vremena kada su se 1949. tijekom kineskog civilnog rata sukobili komunisti pod vodstvom Mao Ce-tunga i kuomintangovci koje je predvodio Čang Kai-šek.
Naime, i jedna i druga strana, i Kina koja se službeno zove Narodna Republika Kina, baš kao i Tajvan čiji je službeni naziv Republika Kina, svojataju jedna drugu. Peking tvrdi kako je otok 150 kilometara udaljen od obale u stvari njihov “odmetnuti teritorij”, dok službeni Taipei tvrdi pak da je kontinentalna Kina u stvari dio zajedničke države kojim, “privremeno i nelegalno”, vladaju komunisti. Ovo balansiranje u suprotstavljenim stavovima proteže se do te mjere da su organizatori susreta u Singapuru pazili i na najmanje detalje kako ne bi na bilo koji način narušili neku neutralnu atmosferu susreta te eventualno i jednom od sudionika sastanka dali povoda za napuštanje razgovora. U prostorijama i na zgradi u kojoj je održan susret nije bilo nijedne zastave, nije bilo nijednog simbola. Xi i Ma nisu, kao što je inače uobičajeno, na reverima odijela nosili značke sa zastavama svojih država, pa čak se nisu ni oslovljavali prema uobičajenom protokolu. Jedan drugoga nazivali su “xiasheng”, odnosno ministre na kineskom, kako bi izbjegli bilo kakve implikacije koje sa sobom nosi riječ predsjednik.
Revolucija nakon rata
Takvo diplomatsko hodanje na vrhovima prstiju nije čudno. S izuzetkom odnosa između Sjeverne i Južne Koreje, odnosi Kine i Tajvana najnapetiji su i najsloženiji odnosi između dvaju susjednih zemalja, zemalja koje realno nisu u ratu, ali neprestano balansiraju na njegovu rubu.
Sam otok Tajvan, ili Formoza kako mu glasi drugo ime, stoljećima je u imperijalnoj Kini bio zapostavljena provincija na koju je malo koji kineski car obraćao pažnju. Sve do sredine 19. stoljeća kada je otvaranjem Kine prema zapadu narastao strateški značaj tog otoka površine oko 36 tisuća četvornih kilometara. U samo deset godina, Tajvan je iz zabiti prerastao u jedan od najrazvijenijih dijelova Kine. Tada je oko na njega bacio Japan zauzevši ga u prvom sino-japanskom ratu, da bi se na otoku zadržao do 1945. i kapitulacije.
U to vrijeme odnosi u Kini bili su na rubu usijanja. Zemljom je vladao Kuomintang vođen Čang Kai-šekom, no Mao Ce-tung i Komunistička partija Kine pokreću revoluciju i oružani ustanak. U dvije godine sukoba, komunističke postrojbe slamaju kuomintanške lojaliste koji se 1949. povlače na otok formirajući svoju “vladu u izbjeglištvu izvan Pekinga”.
Dvije strane, sada već dvije zemlje, komunistička Narodna Republika Kina i kuomintanška Republika Kina službeno ostaju u ratu sljedećih tridesetak godina. Unatoč ogromnom nerazmjeru u površini i broju stanovnika dviju zemalja, u vojnom i ekonomskom pogledu bila je to prilično izjednačena bitka. Naime, sredinom prošlog stoljeća željeznička i cestovna mreža kontinentalne Kine bila je nerazvijena te su trgovinski pravci uvelike ovisili o morskim putevima. Na kojima se ispriječio Tajvan. Blokada Kine bila je dodatno potencirana kada je Tajvan 1949. proglasio pomorsku blokadu svih kineskih luka gotovo po cijeloj dužini njezine obale. Sukobi su se ponovo razbuktali kada je Kina 1955. zauzela otok Yijianghsan pri čijoj je obrani poginulo svih 720 tajvanskih vojnika koji su branili tu utvrdu. Tri godine potom razbuktala su se velika međusobna bombardiranja iz zraka i s mora koja su trajala gotovo godinu dana. Sve to vrijeme ni jedna ni druga strana nikada nisu nijednom gestom niti ijednom porukom dale do znanja da su spremne na bilo kakvo primirje ili pokušaj dijaloga. U tome trenutku činilo se da su odnosi nepopravljivi. Razmjena vatre zaustavljena je 1958., no obje strane i dalje su se gledale samo i isključivo preko nišana.
Razbuktavanjem hladnog rata dva su bloka, zapadni i istočni, pronašla svoje favorite u tom sukobu. Zapad i članice NATO pakta priznale su vladu u Taipeiju, dok je istočni blok predvođen Sovjetskim Savezom priznao komunističku vladu u Pekingu. Između Kine i Tajvana nije bilo kontakata, trgovine i komunikacije. Obitelji su razdvojene, a svaka je strana one druge nazivala banditima.
Nemaju šanse na izborima
Do početka kakvog-takvog otopljavanja odnosa dolazi početkom osamdesetih, kada su SAD i Kina uspostavili diplomatske odnose, no do pravog početka normalizacije odnosa dolazi 2008., u vrijeme kada je aktualni tajvanski predsjednik Ma Ying-jeou započeo svoj prvi mandat. Pregovori su se temeljili na “tri veze” odnosno na pitanjima transporta, trgovine i komunikacije. Ma Ying-jeouova politika u proteklih sedam godina doživljava vrhunac s prvim susretom kineskog i tajvanskog predsjednika, makar se on održavao u neutralnoj, trećoj zemlji i bez ikakvih državnih obilježja.
– Mi smo svi jedna obitelj, s krvlju koja je gušća od vode – ustvrdio je kineski predsjednik Xi Jinping nakon rukovanja s tajvanskim liderom prošli tjedan.
Susret u Singapuru imao je više simbolično nego praktično značenje jer na njemu nisu dogovarani nikakvi konkretni koraci i pitanja oko eventualnog približavanja ili pune normalizacije odnosa. Kamoli o nekom mogućem ujedinjenju kojem, nominalno, i Kina i Tajvan teže.
Bio je to protokolarni susret koji je pokazao da obje strane mogu razgovorom rješavati međusobne probleme. Ipak, vrlo je izgledno da je taj nedavni susret kineskog i tajvanskog vođe bio iznimka a ne pravilo, te da do novog susreta predstavnika Pekinga i Taipeija neće uskoro doći. Naime, Ma Ying-jeou nalazi se na kraju svog drugog predsjedničkog mandata, a izgledi da će kandidat njegove stranke pobijediti na budućim predsjedničkim izborima su minimalni. Tajvanci se boje buđenja Kine, ne samo u gospodarskom već i u vojnom smislu, a politička situacija na otoku već se neko vrijeme radikalizira. Prognoze govore da će na budućim izborima, koji će biti održani 2016. godine, najvjerojatnije pobijediti Tsai Ing-wen, vođa Demokratske partije koja zastupa suzdržanost u odnosima s Kinom. A dvije bi se Kine uskoro ponovo mogle gledati preko nišana, baš kao tijekom prošlog stoljeća
>> Kina: prolaz morem nije upitan, ali su otoci samo naši
