U hrvatskoj sudskoj praksi izuzetno su rijetki slučajevi da sud odluči da nakon rastave roditelja dijete živi tjedan dana s jednim roditeljem, tjedan s drugim, kao što je to zasad privremenom mjerom odlučeno u slučaju petogodišnjeg sina Severine Kojić i Milana Popovića.
Takve presude su u nas iznimka, a ne pravilo i nisu uobičajene kao u skandinavskim zemljama. I u Europi je u većini zemalja pravilo da dijete živi s jednim roditeljem, a često viđa drugog. U Hrvatskoj u oko 85 % slučajeva nakon razvoda dijete živi s majkom, u više od 80 % slučajeva roditelji se dogovore s kim će dijete živjeti i najčešće se dogovore da živi s majkom, a rijetko s ocem. I roditelji i centri za socijalnu skrb izuzetno rijetko predlažu da dijete živi pola vremena s jednim roditeljem, a pola vremena s drugim. Govore nam to dobro upućeni u sudsku praksu. Čak i kad dijete živi pola vremena s jednim roditeljem, pola s drugim, može biti prijavljeno samo kod jednog roditelja i ići samo u jedan vrtić i jednu školu.
Svatko voli svoj krevet
Profesorica obiteljskog prava i dekanica zagrebačkog Pravnog fakulteta, Dubravka Hrabar, ne želeći komentirati Severinin slučaj, ističe da u svijetu ima istraživanja i za i protiv toga da dijete treba živjeti s jednim roditeljem ili da nakon rastave roditelja treba imati dva doma. Ta priča da je dobro da dijete živi s oba roditelja nakon razvoda došla je, kaže, iz Amerike. I sama je pročitala istraživanje u kojem je to prihvatljivo, ali da roditelji nakon rastave žive u istoj ulici. – Privatno i stručno se slažem s time da dijete treba imati jedan dom. No, treba gledati interes djeteta i je li njemu u interesu da se seli. Uostalom, navečer svi volimo leći u svoj krevet. Meni se to čini zdravorazumskim pod pretpostavkom da je riječ o dva jednako vrijedna roditelja. Ali i da su odluke da dijete živi pola vremena s jednim, pola vremena s drugim roditeljem više u interesu roditelja, a ne djeteta. Mislim da je prirodno pravo djeteta da ako već ne može živjeti sa dva roditelja, da živi s jednim i ima vrlo kvalitetne odnose i česte kontakte s drugim roditeljem. Ne možemo zakrpati razvod braka tako što ćemo dijete, kao kralj Salomon, podijeliti napola. Zato mislim da je opravdano da dijete živi tjedan dana s jednim roditeljem, tjedan s drugim samo u iznimnim situacijama – kaže Hrabar.
Profesorica psihologije Gordana Kuterovac Jagodić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta ističe da je život djeteta s oba razvedena roditelja specifičan za SAD. Nakon razvoda roditelji su dijete prvo “dijelili” po danima u tjednu, ali pokazalo se da su tako kratke, brze izmjene života s oba roditelja loše za djecu, pa se počelo smatrati da te promjene trebaju biti uvedene na dulje razdoblje.
- Ako dijete živi tjedan dana s jednim roditeljem, tjedan s drugim, a što ovisi i o temperamentu djeteta jer ne može svako dijete tako živjeti, vrtić i školu djeteta ne bi trebalo mijenjati i bilo bi najbolje da oba roditelja žive u istom kvartu, jer se dijete veže i za prijatelje. Ako dijete ne podnosi život u dva doma, treba mu omogućiti da ga onaj drugi roditelj viđa često i redovito – govori prof. Kuterovac Jagodić.
Otac nije samo za zabavu
Napominje da ako dijete živi s oba roditelja, oba se trebaju jednako baviti njime i u obvezama i u slobodno vrijeme, a ne da otac služi za zabavu, a majka za zadaće. Po ranijem Obiteljskom zakonu, oba roditelja bili su skrbnici djeteta i nakon rastave bez obzira na to s kim dijete živi i po tom zakonu se odlučuje o djetetu Severine, a po novom roditelji su zajednički skrbnici samo ako su nakon rastave potpisali plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Ako ga nisu potpisali, sud može roditelju s kojim dijete živi dati samostalno ili djelomično skrbništvo, a onaj roditelj s kojim dijete ne živi nema skrbništvo, ali ima pravo na kontakte i susrete s djetetom.
Da misle dobro za svoje dete a ne na sebe dogovorili bi se za 20 min.