Oh, kako je lijepo biti na prvim linijama obrane rafinerije Sisak od zlih Mađara. Osjećate da iza leđa imate kliktaje mase ogorčenih radnika. I to ne samo Siščana nego svih onih kojima je njihovo radno mjesto uništio netko korumpiran i nesposoban te ih iz radnika pretvorio u beznadnike, odnosno nezaposlene. Usto, ako javno progonite Mađare kao da su horde zla prljavih i hladnih srca, posve nalik onima iz Gospodara prstenova, imat ćete i obilatu podršku političara i drugih javnih pera.
Sve skupa izgleda kao idealna i vrlo jednostavna prilika za osobno poentiranje udaranjem u isti bubanj satkan od velikih riječi kao što su nacionalni ponos, pravo na rad, pravda ili poštenje. Međutim, ima tu jedan problem: rafinerija Sisak već je godinama neprofitabilna te će njezino održavanje na životu značiti gomilanje katastrofalnih gubitaka. U godini dana između 1 do 1,5 milijarde kuna, ovisno o poslovnim prilikama.
Dvoličnost
S druge strane, jasno je da nije baš lako podržati ideju zatvaranja rafinerije Sisak. U najmanju ruku prezret će vas veći dio javnosti, a i dobit ćete (provjereno u praksi) uvredljiva pisma u kojem će vas upozoriti velikim tiskanim slovima da “Sisak ne smije pasti”. Naravno, ako pokušate upozoriti na zdravu ekonomsku logiku prema kojoj i hrvatska strana gubi ako krenu nova, iracionalna ulaganja u Sisak, nećete dobiti potporu ni odgovornih političara. Takvih, naime, nema. Stvari vam zapravo stoje tako da će vam praktično svi bolje informirani političari u oporbi i na vlasti priznati da rafinerija Sisak nema budućnosti, ali će vam napomenuti da to neće javno reći. Zašto? Pa zato što je sisačka rafinerija postala prvorazredno političko pitanje. Političarima je politički rejting puno bitniji od milijardi koje će otjecati sisačkim cijevima.
No, na takvu dvoličnost već smo navikli i više nas ne može previše uzbuditi. Ono što nam je tijekom posljednja dva tjedna, u kojima su pljuštale kontradiktorne informacije, ipak privuklo posebnu pozornost činjenica je da je jedna inače vrlo dosljedna, ugledna i kvalitetna politička komentatorica objavila “tajnu” stručnu ekonomsku studiju koja je “pokazala” da je rafinerija Sisak profitabilna, s godišnjom zaradom od lijepih 40 milijuna dolara. Šok. Mađari su, izgleda, zaista neviđeni gnjusovi.
PR rat
No, krenimo to malo raščlaniti; što je zapravo zanimljivo u toj objavi? Prvo, to je činjenica da količina kontradiktornih informacija u javnosti potvrđuje da smo u nekoj vrsti specijalnog PR rata, ali je malo nejasno protiv koga ili čega: Mađarske, Mađara, MOL-a, hrvatskog ekonomskog interesa ili zdrave ekonomske logike? Drugo, ta bombastično plasirana atomska bomba u specijalnom ratu nejasnog cilja poprilično je, naime, upitna kao bomba, a kamoli atomska. Naime, ako se pogledaju financijski izvještaji Ine, onda se pod stavkom Rafinerije jasno vidi bilježenje enormnih gubitaka. U 2013. godini gubitak iz osnovne djelatnosti iznosio je 1,25 milijardi kuna, prethodne godine 1,1 milijardu... I to uz isključenje jednokratne negativne stavke od 865 milijuna kuna.
Misli li itko zaista da su Mađari toliki računovodstveni magovi da su pokraj svih živih hrvatskih direktora i članova uprave te međunarodnih revizora rafinerijski dobitak uspjeli dezintegrirati u tako enorman gubitak? Okej, ako već netko želi izvanredno stanje i specijalni rat s Mađarima u Ini, onda on mora biti fokusiran na cilj gdje to ima smisla. Konkretno, ako su zbog presude Sanaderu sporna prevelika upravljačka prava Mađara u Ini, nemojmo Inu uvoditi u nepotrebne gubitke miješajući racionalnu poslovnu logiku sa spornim pitanjem upravljačkih prava.
Što se to zbiva u glavi ministra Ivana Vrdoljaka?
Jednom smo već postavili pitanje tko će odgovarati zbog moguće financijske štete za Inu zbog odugovlačenja s rafinerijom Sisak. Pravno to neće biti političari, nego možda dioničar (RH) koji je utjecao na takvu odluku te članovi uprave i Nadzornog odbora koji su prouzročili štetu. Pravde, dakle, neće biti. Svi ešaloni političara, izuzev Sanadera, koji su zapravo prvi krivci za današnje pozicije Ine, neće biti povezani s odgovornošću za njezinu sudbinu. Gdje je sada Jurčić koji je uopće odabrao regionalnu tvrtku za strateškog partnera Ine i gdje su po putu nestale obveze Mađara da ulažu u rafinerije? Što to sada govori Linić, koji je također bio u Vladi kad je Ina gurnuta Mađarima? Kako je moguće da je veliki kuhar Polančec ispario iz cijele priče? I zaključno, što se to zbiva u glavi ministra Ivana Vrdoljaka, koji sigurno zna da bi se trebao ograničiti na pitanje budućnosti riječke rafinerije i stvaranja zamjenskih biznisa u Sisku umjesto na parole o obrani Siska?
Zašto zapravo ministar Vrdoljak u svojim ladicama čuva skupocjenu analizu AT&Karneya i Jasminka Umičevića o šteti od 6,2 milijarde dolara koju je MOL nanio Ini te tako i Hrvatskoj? Nije li zanimljivo da je tu ekskluzivnu “istinu” o toj ekspertizi prva objavila ista politička komentatorica koja nas je sada obavijestila da je rafinerija Sisak zapravo profitabilna? Još pitanja: Ako je Vrdoljak skupu ekspertizu masno platio našim novcem, novcem poreznih obveznika, zašto ta analiza nije javna stvar? Zašto je ona tajna, a isti je ministar Vrdoljak predao sve seizmičke podatke, snimke i informacije sa svih ranijih bušotina – strancima?
Ukratko, sva ta pitanja nemaju odgovore. U ovoj zemlji ispast ćete narodni heroj ako objavite da Sisak donosi 40 milijuna dolara dobitka iako je rafinerijsko poslovanje u Ini donijelo operativni gubitak u posljednje tri i pol godine od 8,5 milijardi kuna. Zaključak: Sisak ne smije pasti, samo je pitanje tko ga od nas zapravo ruši.
>>Nećemo dopusiti gašenje rafinerijskog biznisa, nećemo se dati vući za nos
>>Ina za zbrinjavanje radnika izdvaja više od 100 milijuna kuna
