Pomoćnik ministra Željka Jovanovića Petar Skansi nije želio ući u prepucavanja između svog šefa i Zdravka Mamića. Želio je pokazati svoje viđenje sporta, o tome što bi trebalo napraviti i koji bi trebali biti državni ciljevi kad je o sportu riječ. No, nije mogao pobjeći od aktualnih verbalnih mačevanja u i oko sporta. Uostalom, sport je odavno postao vruća politička tema, a nekadašnji košarkaš, trener i izbornik sad je ušao u politiku.
Otkud Petar Skansi u politici?
Nisam u politici, nisam došao političkim putom, nisam angažiran ni u jednoj stranci, pa politički nisam mogao ni doći.
No, pomoćnik ste ministra, to je politička funkcija.
Može biti, ali ja sam došao na prijedlog sportaša. U okviru udruge olimpijaca radili smo na tome da sportašima izborimo nekakav status, za drukčiji odnos prema sportu i sportaše koji su u prošlosti jako puno napravili za Hrvatsku. To znaju oni koji su pratili sport u doba osamostaljenja, pa u doba priznavanja.
Je li više posla nego što ste očekivali?
Moram priznati da nisam očekivao da ću morati raditi administrativne stvari, mislio sam da me se angažira prije svega zbog pogleda u budućnost. Jer sam sportaš, jer dolazim iz proizvodnog dijela sporta. Ali, logično je da treba pokrivati i taj administrativni dio, ali to je nešto što najmanje volim.
Kako ste došli u kontakt s ministrom Jovanovićem, je li vas on zvao za pomoćnika?
On me izabrao. U kontakt s njim došli smo, a kad kažem mi, mislim na olimpijce, jer smo željeli objasniti što hoćemo i što mislimo da zaslužujemo i što mislimo kakva treba biti politika prema sportu. Tako smo bili u kontaktu i s bivšom vlasti. Kad smo vidjeli da sve to ide jako teško, da udaramo u zid, da uvijek ima nešto važnije, uspostavili smo kontakt i sa sadašnjom vlasti. To je bila prilika u kojoj sam se upoznao s ministrom Jovanovićem. Za tih nekoliko kontakata došlo je do obostranog razumijevanja i na kraju sam ja bio njegov izbor za pomoćnika. No, iskreno, to nije bio moj izbor.
Zašto?
Mislio sam da je to trebao raditi netko mlađi, s većom energijom. Ja nisam perspektivan kadar za taj posao.
Ali ste iskusni kad je o sportu riječ.
Uvijek se može naći prostor za nekoga kao što sam ja, nešto kao savjetnik, vanjski suradnik, nije nužno da budeš istaknut. Pogotovu za nekoga kao što sam ja, bio sam istaknut kao trener, igrač, izbornik u raznim momčadima i reprezentacijama i ja sam na to naviknuo pa nisam čeznuo za nečim ovakvim. I ovaj intervju ne dajem dobre volje jer stalno pojavljivanje u medijima meni samo škodi. Ofucana je, ali i simpatična, ona fraza o iskakanju iz paštete. Ne mislim da izlazim iz paštete, ali stalno nešto moram objašnjavati. Iako kažu da je to s jedne strane korisno, da imaš prilike reći svoj stav.
Kad sve ovo govorite, o poslu u kancelariji, o tome da je to trebao raditi netko mlađi, dobivamo dojam da ste nezadovoljni.
Ne, ne, nisam nezadovoljan, stekli ste krivi dojam. Ali pustimo mene, govorimo radije o materiji, o sportu.
Dobro, u kakvom je stanju hrvatski sport?
U nekim dijelovima loš, u nekima perspektivan, a dobar nije ni u jednom dijelu. Ono što je u našem sportu dobro jest naša velika predispozicija za sport, uvijek imamo talenata. S lošijim dijelom susreo sam se nedavno, na raznim tribinama o sportu. I mogu tvrditi da je na tim tribinama bilo govora isključivo o novcu. Znajući za manjak novca u svim dijelovima društva, to je normalno, ali ja sam to shvatio i na drukčiji način. Da u sportu rade ljudi isključivo radi novca, nitko ne radi zbog entuzijazma, jako je malo ljudi u sportu koji rade zato što vole sport, jer im je on ljubav ili nadopuna njihove osobnosti. Većina je u sportu zbog osobnog interesa, to je lošiji dio našeg sporta. Loš je, i to jako, u očajnom tretmanu trenera. Trener je danas, a mislim da je to zaslugom sportskih dužnosnika, zadnja rupa na svirali. A on je duša svega u sportu. Oko njega se stvara klub, momčad, stvara raspoloženje, sve je ovisno o tom čovjeku. Ne samo o njegovu znanju već i o njegovu karakteru, karizmi, sposobnosti da bude vođa. Nije slučajno što u engleskom nogometu imate naziv menadžer, zato što je Bog i batina, nije slučajno da su u NBA-u najbolji treneri često i predsjednici kluba, Bog i batina. Ako igrača treba staviti u vrelu vodu, onda to čini trener, trener mora igrača dovesti u situaciju da, kad je najteže, reagira pozitivno. Ako taj igrač, a kod nas je to uglavnom redovito, ima neko rame za plakanje, ima roditelje, menadžera, predsjednika kluba, djevojku, ako ima mogućnost za nekakav bijeg, onda je trener nemoćan. Trener mora biti tata, djevojka i predsjednik.
Postoji li u našem sportu kriza trenera?
Treneru trebaju leđa, uporište. Kriza trenera nije samo zbog nedostatka trenera nego i zato što smo im izmaknuli stolac.
Onda morate objasniti zašto treneri ne mogu dobiti sportsku mirovinu. Novost je uvođenje tih mirovina za zaslužne sportaše, a to ne mogu biti treneri. Zar je važniji 16. rukometaš koji je samo bio nazočan na Olimpijskim igrama od Line Červara, 20. reprezentativac od Ćire Blaževića, uostalom, i od vas?
Za svaku stvar, odluku, treba imati pred sobom veliku sliku. I ta odluka mora biti donesena po savjesti, na osnovi nekih kriterija. Treneri nisu uključeni u ovu priču oko naknada za vrhunske rezultate jer su treneri u tretmanu radnika, imaju svoje zvanje i u njemu uglavnom provode cijeli život. S igračima je drugi slučaj. On je kao šibica, zapališ ga, plane, gori i ugasi se. To je karijera sportaša. Trener ima drukčiji put. Ove su naknade priznanja koja su na kraju i u novcu iako priznanja mogu biti i u drugim formama, a mi predlažemo da bude u ovoj formi jer držimo da su sportaši Hrvatsku zadužili i da su je zaslužili.
Može li država, pa i preko vašeg ministarstva, napraviti više za sport u smislu financiranja, može li se smanjiti porez onima koji sponzoriraju sport?
Može i mora napraviti. Mora osmisliti politiku prema sportu. Kad govorite o olakšicama ili oprostu poreza, onda na poreznoj upravi svi dobiju fraze, to nije nešto što bih savjetovao, mislim da to ne bi trebalo ni raditi. Prvo, jer će se odmah javiti milijun drugih koji će tražiti olakšice. A državni se proračun puni iz poreza, država uzima dio iz svega, ona živi od toga. To je dio kulture koji kod nas nikad do kraja nije prihvaćen. U Njemačkoj ili Americi zna se pouzdano da je najveći krimen kojeg može napraviti njihov građanin – izbjegavanje, utaja poreza. Kod nas je to drukčije shvaćeno, kod nas je najveći štos prevariti državu. To je stvar kulture i odgoja. Ja se na ovom položaju nikad neću boriti za to da u poreznoj upravi izborimo poseban status sporta ili sportaša. Svi porez moraju plaćati, uostalom, stalno iz tog državnog proračuna nešto tražimo, a ako ga ne punimo, nećemo ništa moći ni dobiti.
Ne zvuči li to kao centralizacija, sav novac u proračun iz kojeg će se onda dijeliti?
Država, ako će pomoći u financiranju sporta, novac mora davati iz državne blagajne, nema drugog izvora. Ako govorimo o tvrtkama, lutriji, kladionicama, od njih trebaju dolaziti sredstva u državnu blagajnu koja će onda financirati sport. Nije to centralizacija, to je jedini normalni put. Ima i onaj drugi, iz lokalnih zajednica, gradova, ali i to je novac koji se prikuplja porezima. I sav taj novac mora biti legalan, a legalan je samo ako je došao od prikupljenih poreza, ako je izašao iz proračuna. Ne možemo podržavati financiranje na crno, tu je mogućnost pranja novca.
Vjerujemo da ste vidjeli istup Zdravka Mamića u kojem je tražio da ministar Željko Jovanović podnese ostavku.
Ne bih volio da naš razgovor ode u same replike na nešto izgovoreno, mislim da se tu i nema nešto dodati. Ima senzacionalno nemuštih priča. Apsurd je da se stanje pokušava objašnjavati sa simpatijama ili antipatijama, ili pak mržnjom. To mogu razumjeti samo kad se netko želi odmaknuti od suštine stvari. Mogu samo reći da javne osobne, ja prvi, moraju ozbiljno preispitati svoje ponašanje jer te osobe kreiraju javna raspoloženja. Moramo biti odgovorno i u govoru i u ponašanju. A svaku mjeru je prešlo vrijeđanje i etiketiranje. Iako, sve ovo što se događa nama, ili bolje reći ministru Jovanoviću, mila je majka u odnosu na ono što se inače događa političarima. Jer, političari su tu da donose odluke, određuju mjere, to se od njih očekuje i zato su i izabrani da to rade.
Slažemo se da Zdravko Mamić zna iskočiti iz tračnica lijepog ponašanja, ali nije li i ministar Jovanović pretjerao u svojim istupima, unaprijed je etiketirao Mamića, Markovića kao ljude koje treba izbaciti iz nogometa.
Ministar kaže jedno – da je zadatak ove vlasti da sredi situaciju u društvu, i ne samo u sportu. Govorili smo o neplaćanju poreza, listajući novine, vidim da ministar Linić govori koliko novca od utaje poreza treba dobiti. Dužnost je medija da podrže takve poteze, ne može se podržavati one koji lažu ili muljaju. Močvara je jedna od poznatijih imenica u posljednje vrijeme i to se ne može podržati. Mogu samo reći da smo zatrpani prijavama protiv mnogih ljudi koji rade u sportu. Ne kažem da ne postoje roditelji koji ne vide dalje od svog djeteta pa šalju prijave i kad ne treba. Ali ta masa prijava nepravilnosti, protesta, pisama, poziva, to ne može proći nezapaženo. Devijacije postoje, ali u ovom trenutku ne mogu procijeniti koliko su doista ušle u sport.
Ministar, svaki put kad govori o čišćenju sporta, spominje Mamića, nije li to prejudiciranje krivnje? A istina je da su u klubu stalne kontrole poslovanja i da još ništa nisu pronašle.
To je odlično, to je super što se Dinama tiče. Ali i vi stalno imate u medijima nekakve opservacije o nepravilnostima. Ja sam kod Zdravka Mamića primijetio samo jednu stvar. On je javno priznao da je menadžer Eduarda da Silve, da ima s njime ugovor i da će ga do kraja života juriti da mu isplati taj novac. Ako Mamić sada i nije menadžer, ne traje li taj ugovor doživotno? Koliko sam shvatio, on i danas namjerava uzimati postotak od ugovora s Eduardom, a radi u Dinamu. Po Zakonu o sportu, to ne može biti. Neću ulaziti ni u što drugo, no on je to sam priznao u novinama. Neću ulaziti u priču sa sinom, sad pokušava objasniti da sin može biti s njim u svađi. Zdravko stvari ima pravo tumačiti na svoj način, ali to je pitanje etike. Kod nas etički principi možda nemaju vrijednost. Bio sam na nekoliko skupova Vijeća Europe gdje se mnogo govori o etici, Angela Merkel kaže da je Vijeće Europe savjest Europske unije. Postoje stvari koje se možda zakonima ne mogu uvijek sankcionirati, postoji moral, postoji etičko ponašanje. U Beogradu smo slušali Platinija, koji traži od politike, vlasti 70-ak zemalja Vijeća Europe, da pomognu u rješavanju prije svega etičkih problema. Naravno da ćeš državu zamoliti da uz pomoć policije, Porezne uprave i svih tijela, pomogne spriječiti namještanje utakmica, tajne kladionice, u održavanju reda. U rukama su politike mehanizmi vlasti. Kod nas se pokušava prodati floskula – pusti me da radim ako radim po zakonu, nemaš me pravo ništa pitati. E, to nije istina. Ima stvari koje zakon izričito ne zabranjuje, ali se ne mogu raditi. Nemam pravo govoriti o konkretnim primjerima jer nisam dovoljno u problematici, pa mi svatko može reći da nemam pojma, diskreditirati me. I sad ću se vratiti na Mamića zadnji put, nije u redu da netko koristi strukture kluba koji grad Zagreb dobro financijski podržava, barem kroz gradski stadion, za svoj privatni interes. Iako nisi u sukobu interesa, sin ti je menadžer igrača koji tu rade. Tu dolazi do prodaje igrača. I ti ugovori jesu transparentni, ali postoji i ugovor između tog igrača i menadžera, sina dopredsjednika. Ma sve je to na papiru možda u redu, ali nije etički.
Puno se govori o Dinamu, ali taj Dinamo je jedini naš klub koji pozitivno posluje.
Ja to stalno ističem da se na primjeru Dinama trebamo naučiti kako neke stvari moraju funkcionirati. Ispada da se napada Dinamo zato što je bogat, zato što radi pozitivno. U pravu ste da ih se napada i zbog toga, no ja nisam jedan od tih. U Dinamo se treba ugledati, vidjeti zašto pozitivno radi, kako to uspijeva. Kod nas se govori da nije dobro što su oni pozitivni. To nije istina, ja sam protiv toga. Kažu da je to zato što im grad daje novac. Pa daje Zagreb i drugima pa su opet u minusu, daju i drugi gradovi...
Hajduku je pomogla država, sanirala ga, a sad su opet u debelom minusu.
Da, pa eto i Cibona, grad ju je uvijek podržavao, a ušla je u dubiozu. Treba stvoriti mehanizam koji će moći postaviti kontrolu na neodgovorno ponašanje vodstva klubova. S Ministarstvom uprave pokušat ćemo dobiti novu definiciju sportske udruge. Oni koji sad rade u udrugama nemaju nikakvu odgovornost, a to nikako nije u redu. Jer u sportu se vrti značajan novac i odgovornost dužnosnika je nešto na čemu radimo. Kad je dioničko društvo, mnogo je lakše, tamo se kazneno odgovara za poslovanje. A ovdje nitko ne odgovara ni ako ode u minus od 50 milijuna kuna.
Iako nije želio da razgovor ode u replike na izrečeno, na prošle događaje i nastojao je da se sport okrene pozitivnim stvarima, Skansi je ipak odlučio reći još nešto i o Hrvatskom nogometnom savezu.
Sedam, osam klubova nam je u krizi, nekoliko ih je pod suspenzijom zbog neplaćanja, a blagajna HNS-a puca od novca koji je u njoj. Ne moramo mi to u Ministarstvu rješavati, to je prvo stvar HNS-a. I kad su bili ovdje kod nas, gurnuo sam im njihov Statut u kojem lijepo piše da moraju voditi računa o udrugama koje su ih osnovale, a tko je nego klubovi osnovao HNS? Dakle, odgovornost saveza za klubove postoji i ne možeš govoriti da te ne zanimaju. Imamo problem Zadra, kojem istječe vrijeme za preoblikovanje, ako ne, ide u stečaj. A oni su daleko od rješavanja. Mi ćemo kao Ministarstvo učiniti sve da produljimo rok, ali ne može vječno trajati.
Ima li smisla, nije sad stvar u Zadru, stalno nekome izlaziti u susret, produljivati rok ili je vrijeme da se kaže da je dosta, presjeći i poslati u stečaj ili niži rang one koji se ne drže propisa. Dojam je da je i HNS tu bio popustljiv i samo pokvario situaciju.
Jednom sam predložio da prebrišemo sve dugove. Znate, preoblikovanje je da klub preuzme dugove pa gradovi postanu većinski vlasnik. Kao da to nisu i sada. Ma to su apsurdi. Ako smo sanirali neke banke, tvrtke, zašto ne bismo i klubove dužnike. I kažemo – niste više dužni. Ali od toga dana nema dalje – tko potroši više nego što ima, to će i platiti. I kad izađem s takvim stavom, svi mi se smiju. Kažu da bih tako zatvorio sve lige, da više nitko ne bi igrao. Dakle, svjesno idu u to da troše više nego što imaju, svjesno potpisuju ugovore s igračima koje neće poštovati jer ne mogu to platiti. Ma zašto ne uvesti bankovne garancije klubovima, moraju imati novac za ugovore koje su potpisali. Pa mi kažu – nitko neće dobiti bankovnu garanciju. Ovo Ministarstvo mora donijeti strategiju hrvatskog sporta. Moramo odrediti prioritete, što hoćemo od sporta i kako to provesti.
Pripremate Zakon o sportskim inspekcijama, što će one raditi, što kontrolirati ako poslovanja klubova već prate Porezna uprava i druge institucije?
Mi imamo dobre zakone, i Zakon o sportu je mogao donijeti puno dobroga da ga se slijedilo. A Zakon o sportskim inspekcijama neće ništa donijeti ako ga se bude ignoriralo. Sportska inspekcija nije svrha sama sebi nego instrument da se sredi stanje u sportu, pogotovu da se pazi da ne bude raznolikog bogaćenja od sporta. Eto, vi mi kažete da Dinamo radi sve po zakonu, da brojne inspekcije nisu našle nezakonitosti. A mi imamo gomilu prijava. I to je jedan od razloga za sportsku inspekciju, naravno, uz pomoć Porezne uprave, revizija. Na taj način ljudima u sportu možemo pomoći da sve u sportu bude čisto, da rade transparentno. No, ono što je meni važno, jer živimo u 21. stoljeću, vrijeme je da se počnemo moralno ponašati, poštovati zakone, a ne provesti život u traženju rupa u njima.
Znaju li se ciljevi, zna li se što država želi od sporta, u kojem smjeru ga razvijati?
Govorim u svoje mišljenje, ovo ne mora biti službeni stav. Mislim da Hrvatska mora imati dva cilja, jedno je masovnost, a drugi cilj je vrhunski sport, dakle rezultati i prestiž u svijetu. U danima osamostaljenja to je bilo jako važno i danas je važno. Svi se sjećaju Ivaniševića i njegove marame sa šahovnicom, kad se govori Draženu Petroviću i Stojku Vrankoviću, govori se o njihovu nastupu pred zgradom UN-a, kad se govori o Bobanu, govori se o incidentu uoči utakmice Dinamo – Zvezda. To prelazi granice sporta. Nastup Blanke Vlašić na Olimpijskim igrama danas je predstavljanje države. Država se mora brinuti o ta dva cilja, o masovnosti kroz sportske strukture, mora osigurati bazen, stadion, dvoranu. Za vrhunski sport treba osigurati uvjete. Kad se to prenese na razgovor koji smo vodili o klubovima, onda moramo napraviti kategorizaciju, ciljeve koje ćemo bombardirati. Hrvatska ima, primjerice, afirmaciju u svijetu kroz nogomet. Mi onda moramo pomoći klubove koji daju igrače za tu reprezentaciju. Hoće li to biti 8, 10, 16 klubova, treba odlučiti i to trebaju odlučiti ljudi iz nogometa. A Ministarstvo može reći – mi ne možemo podržati 16, nego 10 klubova. Nije to politički pritisak ili miješanje politike u sport, to je odabir Ministarstva koje nije nestručno. To vrijedi za sve sportove i klubove koji su prepoznatljivi u Hrvata. Ali ne može se financirati mnoštvo klubova, Zagreb ima na tisuće klubova, Split ima 250 klubova, to Split ne može podnijeti. I zato sam rekao, moramo napraviti kriterije.
Skansi usporedjuje sanaciju banaka itvrtki sa klubovima. Toliko godina a uzalud. Vazno je da on radi iz ljubavi - placa + najam kuce u Ljubljani hrv.veleposlanstvu za 5000 Eurica + boravak u Sloveniji, pravi perspektivni domoljiub. Bio je direktor u Splitu i vidite kako su zavrsili!!!