Najave Zorana Milanovića, još kao premijera, da bi Hrvatska trebala svog predsjednika birati u Hrvatskom saboru, a ne na izravnim izborima nisu zaboravljene. Kada se vidi način i simbolika kojom je upriličena svečanost inauguracije na Pantovčaku, bude se sumnje u to da Milanović nije promijenio mišljenje o reduciranju ovlasti, značaja i načina izbora predsjednika države. Njegova je inauguracija pozivala na opću redukciju predsjedničke funkcije kakvu su Hrvati do sada poznavali.
Sve je izgledalo kao da je Milanović zadnji predsjednik države, ili barem zadnji kojega smo birali izravno. Da on od izravnog biranja i većinske odluke naroda ne radi svetinju, vidjelo se i iz poruka njegova kratkog nastupnog govora, iz dijela kada je govorio o potrebi da se istinu sačuva neovisnom o volji većine birača. Oni koji misle da su “uhvatili” srž te Milanovićeve poruke, ovdje prepoznaju oprez, bojazan od narodnog populizma i referendumskih odluka, koje mogu Hrvatsku odvesti i koji korak nazad. Spomenuo je izravno tek opasnost da većina tako može odlučiti da se ne događaju klimatske promjene, ali izgledno je pred očima imao i druge vrste “nepodopština” gdje bi većina mogla “fulati” istinu. Tko je, pak onda bolje kvalificiran od “većine” da govori pravu istinu, e to ćemo valjda spoznati tijekom njegova petogodišnjeg mandata.
Bilo bi svakako nužno prvo saznati kakvo je mišljenje građana o načinu izbora predsjednika države, s obzirom na to da se mnogima ipak sviđa da predsjednika biraju izravno, da je jedini u državi od političara koji dobiva izravnih milijun i više glasova, da tu crpi onda svoju moć i time uspostavlja ravnotežu prema premijeru. Što o tome narod misli, može se saznati i putem anketa, nisu tako skupe, a proračun Pantovčaka viši je od 40 milijuna kuna godišnje. Birači, osjeća se, “većinski” žele predsjednika “s karakterom”, a ne fikus. Već smo tijekom inauguracije dobili poruke što sve ide u “redukciju”. Ako je nekome falila državna simbolika pri inauguraciji, onda neka se navikne, falit će mu i dalje. Što se njega tiče, izgledno se od njega nećemo naslušati pojmova poput: hrvatski narod, hrvatska država, Hrvatice i Hrvati, domoljublje, povijesne odore, ceremonijal itd.
Milanović je inauguracijom poručio da je on predsjednik Republike (“hrvatski predsjednik je valjda out”), da u njoj žive građanke i građani (Hrvatice i Hrvati valjda isključuje druge?), da se domoljublje sada radije naziva patriotizam (što je valjda manje patetično), a da je nacionalizam sirovina koja završava u ropotarnici povijesti. Zaljubljenicima u novog predsjednika Republike – kojega će, pak, mnogi Hrvati ipak nastaviti zvati “hrvatskim predsjednikom” jer im to zvuči bolje – jako se dopada što on gazi puteljkom koji mu je prokrčio još Stipe Mesić, koji je ceremonijalne, povijesne crvene odore Počasno-zaštitne bojne ocijenio “bespotrebnima i smiješnima” te ih je ukinuo. Vraćene su 2011., a sada Milanovićevi najavljuju da “odlaze u povijest”. A zašto, samo zato što se to ne sviđa predsjedniku? To su te važne stvari na koje će se usredotočiti na početku svog mandata. Na ukidanje “crvenih mundira”? Slijedit će, valjda i inicijative “s karakterom”.
Ovaj milanovic je predsjednik države , a smeta mu sve hrvatsko. Ne sviđa mu se država, ali su povlastice koje donosi vlast skroz Cool i privlačne . Šteta mu je to propustiti.