Trebao je uskoro izaći na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne, ali radije je izabrao smrt.
„Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu“, poručio je haškim sucima hrvatski general i pred očima cijelog svijeta si oduzeo život.
Neki će reći da je do kraja ostao vitez spreman na časnu smrt, a drugi da je kukavica koja bježi od odgovornosti za zločine. No Praljak je, što god o njemu mislili, iz haške sudnice danas iznesen kao pobjednik. I to ne zato što je jednim potezom ogolio svu nesposobnost ICTY-a, što je godinama pokazivao svoju intelektualnu nadmoć nad tužiteljima ili što je imao dobru obranu unatoč tome što je dokaznu građu bio primoran sam kupovati na crnom tržištu dok mu je Republika Hrvatska na razne načine otežavala borbu. Njegova je pobjeda u političkom neutraliziranju sramotne odluke suda koja je, prema mnogima, trebala označiti kraj hrvatske borbe za ravnopravnost u BiH.
No nakon Praljkovog čina ta borba dobiva novi zamah jer sad ima jedan veliki simbol. Mučenika za slobodu. Pokušaj Haškog suda da neizravno presudi jednoj političkoj ideji obio mu se o glavu. Istinabog, u ovom se predmetu nije sudilo Herceg-Bosni nego pojedincima, ali željelo se dati jasnu negativnu ocjenu viziji obrane i političkog ustrojstva BiH koju je imalo tadašnje hrvatsko vodstvo. Sve to treba poslužiti daljnjem obespravljivanju Hrvata i vezivanju ruku Hrvatskoj koja je nakon pristupanja EU-u konačno počela odlučnije zagovarati njihovu jednakopravnost.
Bosna i Hercegovina za međunarodnu je zajednicu i dalje nerješiva jednadžba. Budući da univerzalne formule poput građanske države ne pale u duboko podijeljenoj zemlji, svjetski politički umovi smatraju da će se do trajnog rješenja lakše doći eliminiranjem jedne nepoznanice. Nakon što su temeljito počišćeni iz Republike Srpske, Hrvate se u Federaciji, gdje su se u ratu uspješno obranili, s vremenom treba svesti na nekakve indijance koji će u svom hercegovačkom rezervatu uživati samo ona prava koja im Bošnjaci daju. Ova je presuda u tome trebala pomoći. Svaki vid hrvatske autonomije u BiH zauvijek bi nosio stigmu inkriminirane ratne tvorevine stvorene primarno za obranu dok je središnja vlast u Sarajevu čekala da Titov duh bratstva i jedinstva zaustavi srpske tenkove.
Trećerazrednim kemičarima svjetske politike koji na BiH gledaju kao na svoju Petrijevu zdjelicu treba konačno pljunuti u lice kako je to u haškoj sudnici učinio Praljak. Kao što je on s prijezirom odbio ulogu ratnog zločinca u jednoj jeftinoj predstavi, tako ni bosanskohercegovački Hrvati ne smiju pristati na to da kao narod nemaju pravo koje u civiliziranim državama uživaju Škoti, Katalonci ili Flamanci. Pravo na autonomiju.
Od sloma Hrvatske samouprave 2001. uškopljeni HDZ BiH, koji je tad na svojoj koži osjetio bijes međunarodne zajednice, pitanje hrvatske federalne jedinice ili entiteta tek stidljivo spominje.
Najveća hrvatska stranka u BiH dozvolila je da se legitiman politički cilj predstavlja kao neka babaroga i negativna ratna ostavština. No hrvatski entitet u BiH nema baš nikakve veze s ratom, već isključivo s voljom Hrvata kao konstitutivnog naroda. Tu volju netko konačno treba početi odlučnije artikulirati u političkom prostoru.
Može li to biti HDZ BiH, koji i bez ove presude ima dosta negativnog nasljeđa – što iz rata, što iz postratnog zlatnog vremena gospodarskog kriminala i korupcije, vrijeme će pokazati. Najveći izazov stožernoj će stranci hrvatskog korpusa u BiH predstavljati nužna promjena političke paradigme uz postojeće kadrove. Transformacija iz političkih trgovaca, sisača proračuna i profesionalnih zaposjedatelja fotelja u upravnim i nadzornim odborima javnih tvrtki u bespoštedne borce za viši cilj bit će vrlo teška zadaća.
No bez te transformacije HDZ BiH će otići u povijest. Zamijenit će ga neka nova politička platforma koja će pametnom politikom kroz entitetske i državne institucije izboriti jednakopravnost ili će, ako se ona iz niza objektivnih razloga ne pojavi, skupa s HDZ-om i Hrvati u BiH postati stvar prošlosti.
Očito je Europa odlučila da je lakše pregovarati s dvije strane, treća tu samo smeta. Pa su tako brojno najmanju stranu izbacili iz jednadžbe... A tužbe su pisane tako da se Srbija u potpunosti izostavi iz svih optužbi, mada je Milošević sve počeo, te da se krivnja ratovanja podijeli, a Hrvatska optuži kao glavni krivac za raspad Juge... U svemu ovome, treba izvući neke pouke, a to je nikada ne vjerovati međunarodnim institucijama, uvijek rade za nečije tuđe političke interese. Druga stvar je da ne treba financirati nikakve udruge, naročito ne one koje pišu i govore protiv vlastite države. Mi ih plaćamo da pljuju po nama samima... Te dvije stvari, pouzdati se samo u sebe i maknuti destruktivne elemente (barem ih ne financirati), najviše bi doprinijele zemlji i interesima...