Granični spor Hrvatske i Slovenije svojevrsni je uzročnik kronične zaraze koja već više od dva desetljeća periodično povisuje temperaturu u odnosima Zagreba i Ljubljane.
Hrvatska naivno želi riješiti ovaj problem tako što će ga odležati, dok Slovenija koristi sve moguće političke i pravne lijekove ne bi li se iz bolesničkog kreveta ustala jača – i veća – nego ikad.
Koliko je daleko spremna ići, Ljubljana je pokazala prevarom kakvu međunarodne pravne institucije ne pamte, ali koju su zbog (financijskih) interesa samih arbitara i globalnih igrača spremne brzo zaboraviti. Hrvatska je pak učinila malo ili ništa da arbitražu ugasi ili zaboravljive međunarodne faktore podsjeti na dotad neviđene okolnosti u kojima se bila prisiljena iz nje povući. To nas je dovelo do potpune travestije u kojoj se prevarant svakodnevno poziva na vladavinu prava, dok je žrtva prevare označena kao barbar koji ne poštuje pravni poredak i civilizacijske norme.
Govorili su naši stari: „Tko laže, taj i krade; a tko krade, taj i ubija“. Slovenija se iz varalice vrlo brzo prometnula u silnika koji maltretira građane susjedne države ne bi li na taj način ostvario svoje ciljeve. Kao što svaki zlostavljač koji izbjegne ruku zakona preispita svoju životnu filozofiju tek kad sam zaradi šljivu ispod oka, tako će i Ljubljana naučiti lekciju tek kad vidi da se druga strana ne šali.
Tu nastaje problem jer je u Lijepoj našoj na snazi kompromis većine političkih stranaka i medijskih kuća prema kojem je svaka obrana nacionalnih interesa izraz zatucanosti, šovinizma, primitivizma i mržnje.
Sama pomisao na to da Kralj Petar Krešimir IV. protegne svoje stare kosti blizu Savudrijske vale izaziva šok i nevjericu. Jer, zašto bi hrvatski vojnik čuvao hrvatske državne granice – a sporno je područje u vali hrvatski teritorij do zaključenja graničnog spora – kad može biti upregnut u tuđe interese na ruskoj granici?!
Posljednjih dana vlada zaglušujuća buka u osudi izjava koje hrvatskog vojnika pozivaju da – tek u krajnjoj nuždi – zaštiti hrvatske granice. Nitko ne misli da je to najprimjerenije rješenje, ali mora postojati kao opcija. S druge strane imamo muk na činjenicu da su dvije postrojbe naših vojnika trenutno smještene u neposrednoj blizini ruske granice na kojoj, budimo realni, nemaju što tražiti.
Kao i mnogo puta dosad u našoj povijesti domaće su se elite brzo stavile u službu tuđih interesa dok se one nacionalne doživljava sekundarnima, ako ne i potpuno sporednima. Isti oni koji su u slučaju spora sa Slovencima najveći „mirotvorci“ u EU institucijama dižu ručice za osnivanje europske vojske i s odobravanjem gledaju na to da 258 hrvatskih vojnika na sjeveru Europe gura prste u oči Vladimiru Putinu.
Narod kaže da je bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, ali elita nije narod i za nju ne vrijedi ista logika. Mala siromašna Hrvatska njoj nije dovoljna niti može zadovoljiti njezine ambicije.
Ljepše je biti maltezerić u briselskoj košarici kojem je Jean-Claude Juncker osobno ispleo ružičasti puloverić i tu i tamo baci neku koščicu nego hrvatski ovčar koji čuva svoje stado i seoski posjed.
Interes onog malog ribara koji će sutra ići kupovati ribarsku opremu ili prodavati ribu u Sloveniju i Italiju pa zbog neplaćene kazne zaglaviti u pritvoru ili ostati bez plovila ili vozila našu elitu ne zanima. On je tek kamenčić u cipeli velikih državnika i diplomata s grandioznim vizijama i još većim ambicijama koji se istrese dok opet u nju ne upadne.
Slovenske drakonske kazne Hrvatska danas proglašava ništetnima kao nekad sulude optužnice iz Srbije protiv hrvatskih branitelja. Rješenje koje to nije, ali poslužit će do izbora. Ili dok se ne dogodi neki novi Veljko Marić.
Tad će Hrvati možda progledati i shvatiti da od vlasti uvijek treba tražiti zaštitu hrvatskih državljana i teritorija jer to joj je temeljna zadaća. Za to je plaćena. Kao što Hrvatska ratna mornarica postoji zato da čuva hrvatsko more, a ne da bude figurica na karti EU imperijalista koju će se pomicati prema njihovim interesima.
Koliko je daleko spremna ići, Ljubljana je pokazala prevarom kakvu međunarodne pravne institucije ne pamte, ali koju su zbog (financijskih) interesa samih arbitara i globalnih igrača spremne brzo zaboraviti. Hrvatska je pak učinila malo ili ništa da arbitražu ugasi ili zaboravljive međunarodne faktore podsjeti na dotad neviđene okolnosti u kojima se bila prisiljena iz nje povući. To nas je dovelo do potpune travestije u kojoj se prevarant svakodnevno poziva na vladavinu prava, dok je žrtva prevare označena kao barbar koji ne poštuje pravni poredak i civilizacijske norme. -- Zašto ovo nije na jeziku svakog hrvatskog političara i diplomata meni nije nikako jasno. Znači nešto što je čisto ko sunce smo mi u stanju zabrljati pa tako jučer Ivo Vajgl na HRT-u tumači kako je takvo dogovaranje i utjecanje na druge suce normalna stvar i da takve snimke hrvatskog suca nemamo jer je Slovenija pristojna i civilizirana pa ne snima bez dopuštenja tuđe razgovore i da je Hrvatska od uobičajenog ponašanja i djelovanja izmislila aferu za svoje nacionalističke interese. Eto sve nam je objasnio. I onda ja dobijem ban kad kažem da bi nova izreka u skladu s vremenom trebala umjesto Pravi se Englez biti Pravi se Slovenac...