Taj posjet Slovenci nazivaju komemorativnim, Rusi radnim. Slovenski mediji gotovo neformalnim, ruski mediji povijesnim. Kako god bilo, susret Vladimira Putina i Boruta Pahora odvija se u trenutku dok Europska unija i SAD nastoje održati političku izoliranost Rusije, a ekonomski je sankcijama što više oslabiti.
Dok su ruskom predsjedniku vrata Europske unije čvrsto zatvorena, Slovenija se upire biti svojevrstan most između Zapada i Rusije. Malo je nedostajalo da na slovenskom tlu, na Putinovu želju, nikne spomenik ruskim vojnicima visok deset metara s golemom crvenom zvijezdom i natpisom “Pobjeda” pa je postignut kompromis o gradnji dvaput manjeg spomenika, bez crvene zvijezde. Pritom, na užas Washingtona, Putinov hodogram po Zapadu nastavlja se pa bi ga, ako je vjerovati visokom ruskom izvoru, u bližoj budućnosti trebale ugostiti Austrija i Finska.
Dok službeni Zagreb u odnosima s Moskvom i dalje poštuje smjernice iz Bruxellesa i Washingtona, naši se susjedi istodobno natječu tko će više, bolje i dulje ugostiti Putina: u Sloveniji je već treći put, a prošle godine pohodio ih je i ruski premijer Dmitrij Medvedev. Putina je, podsjetimo, prije dvije godine ugostila i Srbija. Službeno, ruski predsjednik tada je nazočio vojnom mimohodu u prigodi 70. obljetnice oslobođenja Beograda i pritom Srbima donirao podosta vojne opreme u trajno vlasništvo.
Odonda, Aleksandar Vučić nebrojeno je puta letio u Moskvu. Na stranu gospodarska suradnja kojom je u Srbiju otada ubrizgan silan ruski kapital. Srbijanski premijer odonda je, svjestan snažnog ruskog zaleđa, igrajući se šerifa u regiji, dijeleći lekcije susjedstvu, posebice Hrvatskoj, primjetno promijenio retoriku prema pobjedničkoj pa samoga sebe postavio u poziciju da upravlja procesima u Bruxellesu u vlastitu korist. Igrajući se “balkanskog Putina”. I dok onaj “pravi” Hrvatsku zaobilazi u širokome luku, naša diplomacija sve to promatra bez čvrstog stava i vizije, pa i najmanje reakcije, očima širom zatvorenima – prema Bruxellesu.
