Opći je dojam kako ovogodišnji skup u Davosu djeluje pomalo otužno. Nije to samo zbog kiše, koja ne prestaje lijevati. Nije ni zbog rata u Ukrajini, koji se nametnuo kao centralna tema svih rasprava. Nije ni zbog toga što na skupu nema “glavnih igrača” na svjetskoj sceni, poput Putina i Xi Jinpinga, koji imaju, izgleda, važnijih problema od razglabanja o budućnosti svijeta, pa prazninu mora popunjavati ekipa iz drugog i trećeg ešalona.
Nema tu vedrih tonova, niti šarenih bombona koji svjetskoj kremi ispadaju iz usta dok govore o svojoj zabrinutosti za svjetsku sirotinju. Kao da se neki strah uvukao u kosti samoj toj eliti, pa sve djeluje nekako ukočeno i paralizirano. Zbog korone i brige o zdravlju sudionika, koji su svi ljudi u ozbiljnim godinama, čak je i sam skup s početka godine pomaknut na kasno proljeće, što je stvarno šteta. Dovoljna je ironija to što će o viziji budućnosti svijeta ove godine svoje propovijedi održati metuzalemi poput Georgea Sorosa, Henryja Kissingera i notornog Klausa Schwaba, koji je i začetnik ove komične ideje o Svjetskom ekonomskom forumu. Svi oni djeluju kao da su negdje na sigurno spremili obiteljsku srebrninu, pa su došli na skup samo kako bi se pozdravili prije nego se sklone na neku sigurniju lokaciju.
Zanimljivo je i to kako je pao “tajming” ovog bizarnog skupa. Skrivajući se od korone, nekako se poklopilo da se skup u Davosu održi upravo u vrijeme kad Amerika ulazi u recesiju. A znamo da kad dolar kihne cijeli svijet dobije upalu pluća. Hiperinflacija kuca na vrata, tržište nekretnina je pred pucanjem, lanci dobave su u kolapsu. Reklo bi se kako su sve to rezultati vizija iste ove ekipe koja se na privatnim okupljanjima igra proroka novog svjetskog poretka. Glavni refreni su promocija liberalizacije trgovine, globalizacije, klimatske promjene i tzv. četvrte industrijske revolucije. Ali, vidimo kako se stubovi sustava, oko kojeg je globalna elita držala konsenzus zadnjih trideset godina, svuda oko nas urušavaju. “Vizije” nekakvog razvoja koje se sada tamo prodaju, djeluju prije kao loš vic ili opijelo “jučerašnjem svijetu”.
Obično se govori o tome kako je javnost podijeljena oko neke stvari, ali ovdje vidimo kako je elita ta koja je u previranju. Ono što danas globalističku elitu drži na okupu samo je sve veći strah kako će ovoga puta kriza preplaviti i njih same i potopiti njihov svijet. U tom kontekstu je znakovit i njihov običaj da mjesto svojeg okupljanja čuvaju bodljikavom žicom i naoružanom gardom. Reforme tu znače samo instinkt samoodržanja.
Nekada su reforme značile poticanje stvarne rasprave u javnosti o ključnim pitanjima. U javnost se izlazilo s prijedlozima, angažiralo se vrhunske intelektualce da te prijedloge približe običnom čovjeku, iznosili argumenti za i protiv. Te su rasprave nekad trajale i desetljećima, sve dok se ne bi procijenilo kako je ostvaren dovoljan društveni konsenzus oko temeljnih pitanja i krenulo se u njihovu realizaciju. Danas ničeg od toga nema. Danas ne postoji nitko tko bi bio sposoban krenuti od trenutnog stanja stvari i, onda, objasniti koje sve korake bi trebalo poduzeti kako bi se napravile institucionalne promjene koje bi nam omogućile da uhvatimo korak s novom realnošću. Pitanje reformi i vizija razvoja društva nekad je bilo ozbiljno pitanje kojim su se bavili ozbiljni ljudi. Ono što danas vidimo samo je karikatura.
Danas je pojam intelektualne rasprave zarobljen unutar okvira onog što zovemo “mainstream”. Razlike u mišljenju se ne potiču, već guše. Biti intelektualac danas znači propovijedati utvrđenu dogmu, a ne nuditi nova rješenja i misliti izvan okvira. To što se kao najznačajniji intelektualci današnjice promoviraju intelektualne gromade poput Billa Gatesa i Georgea Sorosa, govori dovoljno o razini mudrosti na koju smo nasukani.
Da elita smatra kako je u njenom interesu revitalizirati sustav i spriječiti propadanje, vidjeli bismo bar neke nove ideje, postojala bi makar i minimalna razilaženja, neka iskra, a ne prežvakavanje ideoloških postava formuliranih krajem prošlog stoljeća.
Kaos u koji tone svijet odraz je kaosa u kojem se nalazi elita. Ono što gledamo u Davosu repriza je plenuma CK pred pad Sovjetskog Saveza. Globalni sustav moći je u kolapsu, a elite su u panici. Ljudi mogu trpjeti i najbesmislenija poniženja sve dok imaju dovoljno hrane i osobnog komfora. Kada toga ponestane, teško će ostati vezani za svoje fotelje i laptope. Sve ima svoje granice, pa i monopol moći koji elita prisvaja za sebe.
Izvrstan clanak.