Danijel Perišić (41), policijski specijalac bez mrlje u karijeri, preživio je u studenom 2013. godine pad iz aviona tijekom padobranske obuke s visine od 1200 metara. Općinski sud u Gospiću presudio je nepravomoćno da mu poslodavac, Ministarstvo unutarnjih poslova, čiji je bio specijalac na padobranskoj obuci, ima isplatiti nešto više od 350.000 kuna odštete. No, MUP je uložio žalbu smatrajući da je nesreći pridonio i sam Perišić pa će o odšteti odlučit drugostupanjski sud, piše Jutarnji list.
Stariji kolega bio je prvi na iskoku tijekom obuke, došao je do otvorenih vrata, provjerio opremu te potom iskočio. No, oko noge mu se pritom zaplela gurtna Danijela Perišića, koji je trebao iskakati nakon njega. Aktivirao je Perišićev padobran. Perišić nije uspio reagirati jer se njegov padobran u sekundi izvukao van i “napuha”, a potom povukao i njega. Pritom je udario u okvir vrata te u bočnu stranu zrakoplova, pri čemu su mu smrskana rebra i leđni mišić, a lopatica i kralježak također su teško stradali. Vrh padobrana se proparao na avion, padobranac je padao velikom brzinom potpuno svjestan, ali teško ozlijeđen i s lijevom rukom koju nije mogao pomicati nemoćan da učini bilo što spasonosno u tom trenutku. Osim toga, slomljena mu je bila lijeva ručica za upravljanje. Zbog ozljeda nije mogao odbaciti glavni padobran i aktivirati pomoćni, a brzina pada bila je sve veća.
- Osjetio sam crnilo pred očima i pomislio da mi je pukla kičma. Otežano sam disao, imao sam jake bolove u prsištu. Pokušao sam micati nogama. Kada sam pogledao gore, vidio sam da mi je padobran otvoren. Uzeo sam nemoćnu lijevu ruku desnom i zaglavio u špagice, a desnom potom uzeo ručku. Instinktivno sam pokušao upravljati padobranom, ali ga nisam mogao usporiti - ispričao je Perišić.
Udar je bio žestok i bolan, nekoliko puta se odbio od tla zadobivši prijelom bedrene kosti desne noge te puknuće prednjih križnih ligamenata, meniskusa i hrskavice lijevog koljena. Život mu je spašen u KBC-u Zagreb prilikom dugotrajne operacije. Nakon jednogodišnje rehabilitacije vratio se na posao.
MUP je pokušao umanjiti odgovornost tvrdeći da se kandidat za tečaj padobranske obuke prijavio dobrovoljno te da je potpisao izjavu o odgovornosti i preuzimanju rizika. Sud je zaključio da bez obzira na to što je tužitelj pristao na obavljanje opasne djelatnosti, tj. skakanje padobranom, to ne otklanja objektivnu odgovornost tuženika kao poslodavca, naglašavajući da on sam nije pridonio nastanku štete jer je u cijelosti postupao po proceduri. Usprkos tome i danas je djelatnik MUP-a, brine se o bolesnoj supruzi, prehranjuje troje male djece i čeka pravdu gotovo punih šest godina.
Nekad je rad na državnom koritu značio sigurnost,. ali to m očito , u MUP-u i MORH-u odavno nije slučaj , od smanivanja broja zaposlenih do dobivanja odšteta za povrede, ako si pošten. za rnije žalosno da je čovjek morao sudskim putem dobiti crkavicu , za ono što je biloa očita povreda na radu . zato mnogi mogu dobiti odštete za znanto manje ozljede , za prekovremene (iako im je to redovna aktivnost) i ostale naknade , samo ako su dobri sa svojim nadređenim strukturama . Staro pravilo , inače kod privatnika, a eto i kod dijela državnog korita je dobar si dok imam koristi od tebe, kad nemam onda te ne trebam. Slično kao sa većinom branitelja, bili su dobri dok je bio rat i u kraćem poratnom razdoblju, a onda nestanite , tada se ne trebaju ni ispuniti ugovori na koje se obaveže država, jer za njih takon ne vrijedi ako je u njihovu korist