Snimka dviju splitskih srednjoškolki koje se krvnički mlate šakama na parkiralištu, a oduševljeni vršnjaci, njih više od stotinu, navijaju tražeći što bolji kadar, zgrozila je javnost. Jesmo li pogriješili u odgoju svoje djece ili su u pravu oni koji govore kako su tučnjave nešto čega je uvijek bilo među mladima, ali suvremena tehnologija takve aktivnosti, inače pomno skrivane od svijeta odraslih, čini vidljivima i tako samo ostavlja dojam da su danas djeca nasilnija?
– Nasilja među mladima uvijek je bilo i uvijek će biti, uvijek je bilo pojedinaca koji su izazivali tučnjave i bili nasilni. Ali mene je najviše zgrozila i rastužila, naježila me do kosti, ta masa mladih ljudi koja navija, potom odvlači treću djevojku koja je željela pomoći ovoj na podu i na koncu se penju na okolne aute i rade dodatnu štetu. Imam ružan osjećaj da se to otima kontroli iako statistike pokazuju da nema velikih oscilacija unazad 10, 20, čak i 30 godina, ni pozitivnih ni negativnih. Brojke ne divljaju. Ali nama, kao zajednici, gledajući što se događa, a sve je dostupno i javno, svaki je slučaj zastrašujući, jer jest zastrašujući, i onda se pitamo možemo li što učiniti više i bolje – kaže doktor znanosti Toni Maglica, socijalni pedagog i profesor na splitskom Filozofskom fakultetu. Njegove riječi potkrepljuju podaci koje smo dobili od Policijske uprave splitsko-dalmatinske.
Na području koje pokrivaju 2017. godine prijavljeno je 38 maloljetnika, u dobi od 14 do 18 godina, za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno tučnjavu između dvoje ili nekoliko sudionika, što je 11,7 posto više nego 2016. godine kada su bila 34 takva slučaja. Ali za svađu i viku na javnom mjestu prijavljeno ih je 28, što je 9,7 posto manje nego 2016. godine kada je prijavljen 31, a za drsko ponašanje prijavljeno ih je 16, odnosno 27,3 posto manje nego 2016. godine kada su bila 22. Statistika ne zvoni na alarm, ali Maglica upozorava da praksa pokazuje da se mijenjaju oblici nasilja među tinejdžerima. Mladi su ljući, frustriraniji i agresivniji nego prije. – Društvene mreže nova su fronta te su, kao sve novo što se pojavi, dugo vremena u sivoj zoni. Što se pravnih normi tiče, do jučer nisi mogao ni utjecati na cyberbullying, nasilje na društvenim mrežama, za koje znamo iz prakse da je puno brutalnije. Konkretno, prije bi se potukao ispred razreda i to bi vidjelo petero djece.
Danas se to snimi, snimku gledaju tisuće mladih ljudi, a mnogi od njih je i komentiraju. To je i za žrtvu i za počinitelja totalna katastrofa jer, kad se mlada osoba ponaša tako agresivno, jasno jer da je krcata problemima. Normalna, prosječna mlada osoba nema baš potrebu uključivati se u organizirane tučnjave. A ima groznih stranica na kojima se mlade cure naziva prostitutkama, da ne kažem onu goru riječ, imate klub ovih, klub onih, sve uvredljivo... Teško im je stati u kraj, te se grupe otvaraju i zatvaraju, klinci imaju pristup mrežama gotovo uvijek i svugdje pa je teško to držati pod kontrolom – kaže Maglica.
Ipak dodaje da on spada u one koji vjeruju u odgoj.
Naučiti prepoznati emociju
– U odgoj roditelja, odgojitelja, učitelja, nas stručnjaka. Na fakultetu govorim studentima da su dužni prijaviti i samu sumnju na nasilje. Djeca nasilnici vrlo su često žrtve nasilja ili rezultat složenih obiteljskih okolnosti. Moramo se učiti odgovornom roditeljstvu i raditi i s djecom i odraslima u preodgajanju zajednice kontinuirano, ne samo kad se dogodi ovako velika glupost – poručuje Maglica. Naglašava i ulogu medija koji objavljivanjem takvih snimaka radi pukog objavljivanja mogu polučiti kontraefekt i popularizirati takvo ponašanje. No, s druge strane, pisati o problemu i javno govoriti se mora. – Apeliram na svakog od nas, na medije, javne ustanove, policiju, nositelje politika da se kontinuirano i ozbiljno uhvatimo u koštac s ovim problemom – poručuje dr. Maglica. Ističe kako ima više razina prevencije.
Prva je univerzalna i obuhvaća svakoga od nas. – Znamo da učenje djece u osnovnoškolskoj dobi, pa čak i vrtićkoj, socioemocionalnim vještinama već doprinosi prevenciji nasilja, ali i druge krajnosti, anksioznosti. Djecu moramo naučiti prepoznati emociju, prihvatiti je i odvojiti je od ponašanja. OK je biti tužan, čak i ljut, ali u toj ljutnji nikog ne smiješ udariti. To klinci ne znaju. Susrećemo tinejdžere koji su beskrajno tužni i to rješavaju agresijom. Brojne udruge provode jako dobre projekte, ali nasilje ne možemo pobiti projektima, nego sustavnim dugotrajnim programima. Osim te univerzalne razine prevencije, imamo indiciranu gdje djelujemo prema detektiranim skupinama s rizičnim čimbenicima kojima nudimo dodatan program. Recimo, siromašne obitelji, za njih radimo drugi program, pokrijmo im troškove, jednoroditeljske obitelji pokrijemo trećim programom i ujedno im dajmo vrtiće cijeli dan. Postoji i treća razina, posttretmana. Mladi ljudi koji izlaze iz maloljetničkih zatvora ili odgojnih domova, ako im ne date podršku, vratit će se nazad, to su visokorizična mjesta – kaže Maglica koji poručuje političarima da prije no što raspišu natječaj detektiraju problem i usmjere novac u pravom smjeru kako bi polučili efekt, a ne da novac za mlade daju za neučinkovite, uopćene projekte.
– Dokazano je u svijetu da predavanja po školama nisu učinkovita. Znači, kad Toni Maglica ili netko drugi održi predavanje u školi, to ne daje efekta, a troši se na silna predavanja koja ne daju rezultate. Ovo mora biti društvena kampanja, svi moramo biti uključeni. Kad ste vidjeli plakat “Ispričaj se svom djetetu”, a to zna biti toliko iscjeljujuće, primjerice meni, u odnosu sa sinom – govori dr. Maglica. Smatra kako smo u ovom mahnitanju, komercijalizaciji, neadekvatnim odgojnim metodama napravili ogromne odgojne propuste.
– Mene su u školi pljuskali, vukli za uho, a onda smo shvatili da to i nije baš lijepo, ubija samopouzdanje i uči djecu da budu nasilni. To smo pljuskanje oduzeli kao alat, ali nismo ponudili drugi i upali smo u ogromno popuštanje koje ima jednake štete kao strog, agresivan odgoj. U svojoj kliničkoj praksi susrećemo se sa slučajevima koji su prije bili nezamislivi, a to je da dijete udara roditelja. Posljednjih godina bilježimo 7 do 10 slučajeva godišnje – otkrio nam je dr. Maglica, a riječ je o podatku samo za Split.
Plaču jer su nemoćni
Miroslav Vučenović, predsjednik udruge Plavi telefon, koja već 26 godina pruža pomoć djeci i roditeljima, kaže kako se i na Plavom telefonu sve češće suočavaju s trendom da djeca tuku svoje roditelje.
– Sredinom 90-ih senzibilizirali smo klince na bullying, mobbing i sve ostalo. Klinci su počeli tužakati roditelje i tad su oni bili u panici, ne smiješ dijete tući, ne smiješ ga ni krivo pogledati da ne uđeš u registar. Situacija se mijenja i danas, unazad dvije-tri godine, zovu nas najviše roditelji koji imaju problema s klincima i traže pomoć. Plaču jer su nemoćni. Roditelji su izbezumljeni. Njihova ih djeca emotivno, materijalno i fizički zlostavljaju, ucjenjuju i iskorištavaju. Što da im mi kažemo?! Osmoškolci prijete: “Ako mi ne kupiš mobitel, ubit ću se”, ima ih koji se neće dizati iz kreveta i ne žele ići u školu jer im se ne da i roditelj mu ne može ništa. Sad su roditelji ti koji imaju problem s klincima i traže pomoć, to je trend koji zadnje dvije-tri godine raste – kazao nam je Vučenović, “tata” Plavog telefona, koji već 25 godina radi s djecom i roditeljima.
– Danas smo svi uglavnom frustrirani, tankih živaca i kratka fitilja, a takva su nam i djeca. Nitko ih ne uči da nemaju samo svoja dječja prava, već imaju i obveze i dužnosti. Nitko ih ne uči onome što je moj tata mene naučio, a to je da prvo imam obvezu, a onda pravo. To je odgoj. Roditelji su propustili to ih naučiti, a imamo škole odgovornog roditeljstva, ljudi se tome mogu naučiti – poručio je Vučenović. I dr. Maglica ima pozitivan stav.
– Radim s izričito agresivnim mladim ljudima, ali još u karijeri nisam sreo mladu osobu koju nije dotaklo suosjećanje, zagrljaj, verbaliziranje emocija, pozitivna potpora i pohvala. To još nisam sreo. Zato, hajdemo ponovno podučiti ljude tim stvarima. Bit će manje nasilja i među odraslima i među djecom – zaključio je dr. Maglica.
treba osnovati ljevičarsku udrugu i sigurne kuće za roditelje i žuti telefon i platiti to sve iz đepova poreznih obveznika!