Čini se da su na svakoj maturi najveći problem ispiti iz hrvatskog. Godine 2019. prepričavalo se pitanje: “Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne?” Radilo se o rukama iz pjesme “Rastanak sa sobom” Slavka Mihalića, a točan je odgovor bio pod C, lijeva je bila maštovitija. Godine 2013. trebalo je pogoditi od čega je umrla Mica Trebarčeva iz “Povratka Filipa Latinovicza” koja si je srpom prerezala pupak i nakon toga se “zapalila sva i umrla u najvećim mukama” – točan odgovor bio je da je umrla od upale, naravno, nije izgorjela.
Godine 2012. svi su pričali o tome koje je boje prsten Judite iz Marulićeva epa, što i nije baš nespoznatljivo ako znamo da je na prstu nosila “svjetlo čarljeni rubin”. Ovaj tjedan glavna je zabava na portalima i društvenim mrežama pitanje broj 33: “Koji su od sljedećih stihova utemeljeni na jezičnome ludizmu?” Odmah je pod A bio ponuđen stih “Po pločniku se ljud za ljudom ređa” besmrtnog Ivana Slamniga, najvećeg zezatora među ozbiljnim pjesnicima – jer ludizam znači upravo to: zaigranost u jeziku, improviziranje i domišljatost. Doduše, u školskim knjigama postoji još jedan ludizam, iz povijesti – pokret engleskih radnika s početka 19. stoljeća u kojem su, boreći se za svoja prava i više nadnice, uništavali strojeve, a znali su umlatiti i pokojeg gazdu.
Iako su riječi identične, porijeklo im je različito: prvi ludizam izveden je iz latinske riječi za igru, “ludus”, a drugi od prezimena Neda Ludda, po svemu sudeći izmišljenoga, koji je navodno prvi u Engleskoj razbijao mehaničke predilice. Kao i kod Juditina prstena, Krležine upale i Mihalićevih ruku, omalovažava se važnost pitanja. A baš oba ludizma itekako oblikuju naše društvo! Prije dva tjedna umro je u 84. godini Christo Vladimirov Javacheff koji je cijeli život sa suprugom Jeanne-Claude Denat de Guillebon zamatao zgrade, otoke i šume u plastičnu i aluminijsku foliju. Njihovi su radovi bili slavni i spektakularni, ali od njih nije ništa ostalo – zgrade su se raspakirale, a folija reciklirala. To je vrhunski umjetnički ludizam, čak i sa značajnim političkim reperkusijama, kao kad su 1995. zamotali Reichstag u Berlinu.
Ima i kretenskog umjetničkog ludizma, kao kad su prije nekoliko mjeseci talijanskom umjetniku Mauriziju Cattelanu platili 120.000 dolara za bananu pričvršćenu ljepljivom trakom za zid. Ludizam u umjetnosti stvorio je naviku da nema više umjetničkih djela, da svatko može biti umjetnik i da je sve to lagano i zabavno. Rugao se visokoj umjetnosti, a na kraju ju je uništio. Umjetnici su se ulijenili, a i publici se više ne da mučiti. Književnost je osobito teško pogođena jer, ako nam je naporno gledati klasično umjetničko djelo, koliko nam ga je tek teško pročitati. U Hrvatskoj se nedavno digla velika buka zbog toga što je Matica srpska iz Novog Sada objavila Marina Držića u biblioteci Deset vekova srpske književnosti. Nitko, međutim, nije primijetio da su istovremeno iz lektire u Srbiji izbačeni Gundulić, Mažuranić, Kranjčević, Matoš, Ujević i Marinković – Srbi ne mare za hrvatske klasike kao ni Hrvati.
Ludizam je muzeje napunio pisoarima i crnim kvadratima i nije neobično da vas pozovu na izložbu na kojoj nema apsolutno ničega osim golih zidova galerije. Ludizam bi u umjetnosti trebao biti kreativan, ali počesto je razoran. A onaj drugi ludizam, kada su radnici pokušali okrenuti kotač povijesti unazad? Britanski parlament bio je proglasio uništavanje strojeva zločinom koji treba kazniti smrću, dok je vlada na njih poslala vojsku. Mnogi ludisti bili su uhićeni, neki suđeni, poneki obješeni. Ali duh ludista živi i dalje: on je u ekološkom pokretu koji pokušava automobile zamijeniti biciklima, u protivljenju cijepljenju, u otporu 5G mreži – svuda gdje se ljudi odupiru progresu.
Vidimo da su ta dva ludizma dosta slična: izazivaju establišment i podilaze običnom čovjeku, korisni su i štetni, subverzivni i bezazleni, stvaraju popularnu kulturu i teorije urote; žele nas osloboditi, a pretvaraju nas u idiote. U izvrnutom svijetu u kojem živimo – mogli bismo ga nazvati ludističkim – nisu glupi oni koji ne razumiju zahtjevnije tekstove, nego oni koji od djece traže napor mozga. Opća sprdnja s iole težim pitanjima na maturi zapravo je sprdnja sa znanjem – otkriva da ga nemamo, da ga ne cijenimo i da ga smatramo suvišnim. To je šteta jer nam znanje omogućuje da razumijemo svijet i njime upravljamo. Znanje je moć koja je svima nadohvat ruke.
Wow. U vecini dobar clanak, ali usporediti ludizam, biciklizam u gradovima i teoretičare zavjere 5g mreže i cijepljenja... Ne znam da li je autor pokušao prodati svoj ludizam kao konačnu ironiju ili pokušava progurati svoje interese tako da one drugee proglasi ludistima i usporedi s teoretičarima zavjere 5G mreža i cijepljenja.