Taman kad se pričini da se u hrvatsko-srpskim odnosima ipak nešto kreće, ispriječe se poznati politički likovi koji će kao škorpion iz čuvene basne ubosti žabu nasred rijeke, makar s njome i sami potonuli na dno. Priča je višestruko poučna: obećao je škorpion da će se suzdržavati od uboda, i pod tim ga je uvjetom žaba primila na svoja leđa, da ga prevede na drugu obalu. No, kad na sredini rijeke škorpion nije više mogao kontrolirati svoje instinkte, i kad ga je nesretna žaba upitala zašto ju je prevario, pravdao se kao što se pravdaju današnji političari škorpionskoga karaktera: „To je jače od mene“!
Za Vojislava Šešelja znalo se odavno da je kod njega, ili u njemu, mržnja prema Hrvatima „jača od njega“, i da neće propustiti ni jednu priliku da ubada „ustaše“. Svi znadu da nekadašnji profesor i političar, a danas ratni zločinac, ima ćud škorpiona, osim nekih institucija u Beogradu i u Haagu koje prave najveći nered, puštajući Šešelja da, poslije svega, ureduje slobodno i sa slobode u srpsko-hrvatskim odnosima. Zbog Šešelja i onih koji ga toleriraju, odnosi između Srba i Hrvata nazaduju još jednom po uhodanom sistemu korak naprijed, dva koraka natrag.
Performans bez zapisa
Može li ikome biti svejedno što jedan lik, pravomoćno osuđen za ratne zločine (i nad Hrvatima), drži za taoce čak dva naroda; jedan se ne može osloboditi njegove šovinističke mržnje i velikosrpske ludosti, a drugi se ne želi osloboditi njegovih usluga. Nije nebitno je li četnički vojvoda gazio hrvatsku zastavu, i to u vrijeme kad je u Skupštini Srbije boravilo najviše izaslanstvo Hrvatskoga sabora; bitnije je što svi vjeruju da je on to kadar izvesti, i da ima mjesto u toj skupštini. Nije najbizarnije da o Šešeljevu „performansu“ nema nikakvih zapisa, iako se danas bilježe i puno mizernije predstave; bizarnije je da je ratni zločinac postao još jednom tema staroga spora između dvaju naroda, (samo) na osnovi njegovih priznanja. Nije nevažno što je poslanik srbijanske skupštine učinio u toj istoj skupštini; važnije postaje što državni vrh Srbije pere ruke, kao da je to bio znak dobrodošlice gostima iz Hrvatske. Nije najgore što je Šešelj pokazao što sve škorpion može učiniti; gore je da nije jedini škorpion koji može reći da ima nešto što je jače od njega kad se Hrvatima popne na leđa. Nije najopasnije što je Šešelj učinio u jednoj prilici koja je trebala služiti odnosima Srba i Hrvata; opasnije je što mu se u Beogradu nitko nije ozbiljnije suprotstavio.
Ispalo je sve drukčije nego što je bilo isplanirano; ili je postojao paralelni scenarij? Prvi put je čelnik Hrvatskoga sabora gostovao u Srbiji, da pokrene dinamiku u odnosima dviju država i naroda; to što nije dovršio posjet samo po sebi govori da su odnosi toliko krhki da je dovoljno da jedna budala progovori pa da svi pametni zašute. Nije prvi put da bi i hrvatska diplomacija bolje učinila da je manje govorila a bolje objasnila svoj postupak. Je li Gordan Jandroković trebao pružati Šešelju i drugi obraz, da može pljuvati po „ustašama“?
Ali, kad je odlučio prekinuti posjet, morao je imati dokaze o tome zašto se vraća u Zagreb; Hrvatska ne može svoju odluku temeljiti na rekla-kazala dokazima; time inicijativu prebacuje na stranu Srbije. Može se pretpostaviti da su ih Vučićeve vlasti prilagodile svojim potrebama, da bi mogle interpretirati jedan ne-događaj onako kako njima odgovara. A srbijanski je predsjednik, tipično škorpionski, sasuo svoj otrov nasred rijeke, uvjeren da ima splavi koje će ga dovesti do željene obale nevinosti. Ima i on nešto što je jače od njega, da ne bi veći problem vidio u tome kako su njega nedavno „natjeravali“ po Zagrebu, nego kako su hrvatsko izaslanstvo dočekali u Beogradu. Hrvati su krivi i kad nisu krivi!
Savjest Haaga
Propuštena je još jedna prilika da se hrvatsko-srpskim odnosima dade novi pozitivni poticaj. Srbija gubi, jer prepušta jednom ratnom zločincu da vodi politiku, i da ugrožava njenu europsku budućnost; Hrvatska nije na dobitku što mora uzaludno čekati da Vučićeva vlast sanira štetu; a haaški sud bi morao imati najnemirniju savjest jer je nesavjesnim odnosom i sam uzdizao Vojislava Šešelja u monstruma kojeg ni on ne može više kontrolirati.
Pokazalo se da hrvatsko-srpski odnosi mogu biti talac jednoga opasnog egzibicioniste, zaostalog iz rata za Veliku Srbiju. Ako stvarno hoće pokazati da u takvome ludilu nema sistema, Vučićeva će Srbija morati ratnome zločincu odrediti mjesto koje mu pripada. S njim će teško u Europu, najmanje preko Hrvatske, koja ima dovoljno iskustva što sve škorpioni mogu (loše) učiniti.
haha, pa jel to netko jos vjeruje da je cilj srbije ici u eu? dajte ljudi,ozbiljni budite,,pa zna vucic da ako bi usli u eu, krepalo je s njegovim biznisima,,a drugo,, sta bi mu putin rekao?