Te noći, nisam siguran je li bio treći ili četvrti mjesec 1992.,
izbjegao sam preko planina iz Livna za Glamoč. Nisam mogao ponijeti
dijete staro svega dva mjeseca, jer sam na leđima već nosio jedno od
četiri godine, a padala je kiša. Za dijete koje je ostalo u Livnu, znao
sam da će biti dobro, jer sam bio siguran u svoje susjede, prijatelje.
I tako, nisam uopće bio opterećen time jer sam ipak znao kod koga je”,
riječi su kojima je, u ljeto 2007., započeo svoju priču sada već
pokojni Stevan Kanlić. Istražujući kako povratnici žive danas,
opterećuju li ih ratna zbivanja, sasvim slučajno doznasmo za ovu
lijepu, humanu priču. Rat nisu samo topovske granate, žrtve, mine,
razaranja. Rat je i priča o ljudima koji pomažu susjedu, ma kako to
teško i opasno bilo.
Uvijek optimist
Priča je to satkana kroz cijelo stoljeće, priča u koju su sebe kroz
generacije ugrađivale dvije stočarske obitelji, hrvatska i srpska,
Sučići i Kanlići. To prijateljstvo nije uništio ni Drugi svjetski, a ni
ovaj zadnji rat iz 1992. Priča je to o Stevanovu bezgraničnom
povjerenju, tako da je obitelji Sučić početkom ratnog vihora ostavio
dvomjesečnog sina. Mališana je danju čuvala baka, a noću su i njega i
baku čuvali susjedi i prijatelji, u obiteljskoj kući Mislava Sučića,
zastupnika u Parlamentu FBiH.
Tom prigodom Mislav nam je kazao kako ga je stvarno dirnulo toliko
povjerenje jer se početkom rata na sve na “onoj drugoj strani” gledalo
kao na neprijatelje. Stevanova supruga vukla je podrijetlo od livanjske
obitelji Gradina, čije se imanje nalazilo tik do Sučića. Nenad je, tako
se dijete zvalo, razmijenjen s devet mjeseci. Tada je, zbog srpskog
podrijetla, a hrvatske zaštite ratne 1992., dobio dva nadimka, kojih su
se uz šalu prisjetili i jedni i drugi.
- To je dijete, kad je dovođeno u Banju Luku, a u ono ratno doba se
puškaralo, došlo u pratnji sve sile međunarodnih vozila i službenika.
Vide djeca dogada se nešto nenormalno. Čuli su ranije od svojih ukućana
da je Nenad bio u Livnu, pa su počeli govoriti: ‘Da vidimo ustašicu
maloga’ - pričao nam je Stevan i od srca se nasmijao.
Tako su ga nazvali u gradu u kojemu su izbjegličke dane provodili
njegovi roditelji i brat. A u Livnu ga nazvaše “malim vojvodom”. Kad je
vidio kolika je svita došla po dijete, pet vozila, Međunarodni crveni
križ, UNPROFOR, policija, Zdravko je kazao: “Vidi, ni prohodao nije, a
već postao vojvoda.” Optimizma i vjere u bolje sutra Stevanu nije
nedostajalo. Život i sve njegove nedaće primao je nekako mirno, kao
stvari koje su se morale dogoditi, a on se ponašao na način - dogodile
su se, neka ih iza nas, idemo dalje.
Svi za Stevana imaju samo riječi hvale
Jedino se sa sjetom prisjećao Kanlića košara, mjesta na visoravni
Kruzi, podno Cincara i Kozjaka, gospodarskih kuća okruženih bukovom
šumom, gdje je najviše boravio napasajući svoje blago, proizvodeći
čuveni kupreški kačkavalj, ovčji sir u slanoj vodi. Sve to je morao
napustiti, a rat i rušilački nagon Kanlića košare su uništili, šumu
posjekli.
Tada nam je kazao kako bi najsretniji bio kada bi mogao dobiti od
nekoga bilo kakvu pomoć, barem u građevnom materijalu, da obnovi svoje
košare i ponovno živi u njima sa svojim bijelim stadom, kravama i
konjima. Nije dočekao ostvarenje svoga sna. Popodnevna subotnja šetnja
iznad rodnog Malovana koštala ga je života. Danas su ga na posljednji
počinak ispratili brojni prijatelji, susjedi, rodbina, članovi Udruge
poljoprivrednih proizvođača iz Livna i HBŽ-a. Svi oni za Stevana imaju
samo riječi hvale.
Najsposobniji u selu
Leko Marić, prvi susjed, sa Stevanom je odrastao. “Bio je najsposobniji
čovjek u selu. Da je sudbina mogla birati najboljeg čovjeka, izabrala
bi Stevana”, priča nam Leko i kaže kako se tog kobnog dana pokojni
Stevan uputio s bratom Slavkom i dvojicom susjeda iznad sela. Naišli su
na vepra u kojega je pucao Vlado Duvnjak. Ranio ga je, a vepar je
pobjegao u gustiš. Pratili su krvavi trag kilometar i pol, a Stevan se,
koji nije imao oružje i nikada se nije ni bavio lovom, na nesreću našao
na putu razjarenoj životinji...
Sve se događalo u hipu, životnija ga je poduhvatila kljovama po
slabinama, u predjelu bedara. Kljovom je raskinula arteriju i
ozlijedila okolno tkivo. Ostali su pokušali otjerati životinju s
nesretnog Stevana, ali izbezumljeni vepar na njemu je i dalje stajao,
tako da je Vlado ponovno pucao i s dva hica dokrajčio životinju,
odraslog mužjaka teškog oko 170 kg. No, dok su unesrećenog prebacili do
sela, pa u vozilu do Županijske bolnice u Livnu, bilo je kasno. Stevan
je iskrvario...
Iza Stevana ostala dva sina i supruga
Županijski tužitelj Zdravko Šarić potvrdio je kako se radilo o nesretnom slučaju, što je obdukcija i pokazala. U Stevanovu tijelu nije pronađena sačma, kao ni tragovi bilo čega drugog što bi ukazivalo na druge uzroke smrti.- Tako nešto se ne događa često, ali evo, ovoga puta se dogodilo. Riječ je o nesretnom slučaju - zaključio je tužitelj Šarić. Iza Stevana su ostala dva sina. Jedan studira, a drugi je u srednjoj školi. Žive s majkom Rankom u Banjoj Luci. Ožalošćena je obitelj, u žalosti je i cijelo selo, 20 obiteljskih domova u Malovanu, a na internetsku stranicu Radiopostaje Kupres stižu poruke sa svih strana svijeta, od Malovančana do brojnih drugih koji su poznavali pokojnog Stevana. (žm)
