Prije deset godina, arhitekt Viktor Vrečko došao je u središte pozornosti javnosti zbog idejnog rješenja za velebnu baziliku u Solinu na prostoru od 4200 četvornih metara koje je pobijedilo na natječaju. Tad je imao samo 37 godina. Svetište još nije otvoreno, a taj cijenjeni profesionalac objasnio nam je i zašto. Popričali smo o njegovim počecima i spektakularnoj karijeri te je bez dlake na jeziku prokomentirao i projekte zagrebačkog gradonačelnika kao i život u Hrvatskoj u koju se vratio prije pet godina te otvorio arhitektonski studio.
Kaže da je u drugom razredu osnovne škole odlučio postati arhitekt i nijedno drugo zanimanje nije dolazilo u obzir. Diplomirao je u jednom od najistaknutijih centara njemačkog intelektualnog života – njemačkom gradu Münsteru.
– Dobar program, dobro opremljeni kampus te zanimljivi arhitekti od kojih smo mogli učiti kao Julia i Peter Bolles Willson koji su tada došli s Architectural Association iz Londona te Victor Mani koji je vodio ured OMA – objašnjava odluku kome je prepustio da ga nauči onome čemu je težio odmalena.
Rad s Normanom Fosterom
– Na sveučilištu smo bili nekako mentalno bliži nizozemskom pristupu arhitekturi koji se onda promovirao na Architectural Association u Londonu. Nije nas zanimala baš previše high-tech arhitektura Normana Fostera, koja je tada bila već lagano na zalasku. No 1998. sam s 50 drugih studenata posjetio London i Studio Foster. Bio sam toliko fasciniran i oduševljen atmosferom u uredu, doslovno se osjetilo da se ondje događaju velike stvari. Posjet sam doživio kao malo svjetsko putovanje – s projektima i arhitektima iz svih krajeva svijeta. Kad smo završili polusatno razgledanje, u autobusu i gledajući na svjetla studija, odlučio sam da ću se vratiti i pokušati raditi za njih, i to bez veza ili preporuka. Profesor Christian Kalldewey kod kojega sam bio asistent u Münsteru, dugi niz godina radio je s Foster&Partners, a smatrao sam da bi veza mogla samo zakomplicirati stvari. Christian je saznao da ću početi raditi za F&P tek nakon što sam dobio posao – kaže Vrečko.
I počela je uspješna karijera uz mentora koji je san svakom arhitektu. Viktor ističe da je Norman Foster puno više od osobe koja je osvojila “Nobela za arhitekturu” – Pritzkerovu nagradu.
– On je osoba koja je napravila najviše relevantnih građevina u povijesti čovječanstva. Kad to uočite – tek onda shvatite njegovu dimenziju. Nije potrebno naglasiti da je atmosfera u uredu ozbiljna – sve vam stoji na raspolaganju. Ideja i znanje se cijene i uvažavaju. Imao sam čast i sreću raditi izravno s Normanom na dva projekta. Prvi je bio World Trade Center u New Yorku, a drugi i za mene dosta relevantan je Whitney Hall Museum, također u NY-u. U taj je projekt Norman bio jako uključen. Bio sam izabran u tim od desetak arhitekata koji je bio sastavljen iz cijelog ureda i direktno s njima radio sam otprilike tri mjeseca na tom projektu. Zaista je to bilo gotovo nerealno iskustvo, sjediti s jednim od najvećih u povijesti i crtati tako važan projekt. Nakon toga ne može puno novoga doći. Različite pristupe rješavanju arhitektonskih problema učite od kolega koji dolaze iz cijelog svijeta i to je ujedno možda i najbitnije u uredu – prisjeća se mladi arhitekt rada sa živućom legendom. Slijedio je posao direktora, ali i suvlasnika Vyonyx London, a ove se godine osamostalio pod nazivom VVA (Viktor Vrečko Architects) i sjedište mu je u Zadru.
– Nakon pet godina djelovanja u Hrvatskoj, imamo pravo na prvu bilancu. Već je osjećaj da sam doma neprocjenjiv. Zasad se nisam pokajao zbog odluke o preseljenju. Optimističan sam i siguran da stvari idu naprijed. Priznajem – polako, ali sigurno. Dobra iskustva imali smo i u suradnji s lokalnim uredima prostornog planiranja u Zadru, tako da nije nužno uvijek paušalno sve bolje u inozemstvu. Jednom me netko od mojih prijatelja iz Londona pitao zašto iz Londona idem u Zadar, a odgovorio sam mu poslavši mu fotografiju mora i plavog neba u siječnju na putu na posao i napisao – “ZATO”. Razumijem da mladi idu van – Hrvatsku nitko ne napušta zbog gladi, nego zbog nepotizma i korupcije, što rezultira frustracijama. To je, nažalost, naša realnost i s time se trebamo uhvatiti u ozbiljan klinč – mislim da je nakon Domovinskog rata ovo druga faza izazova stvaranja države. Smatram da ima perspektive i prilika za djelovanje – to ne ovisi o arhitekturi nego vrijedi općenito, pa čak i ako prodajete sladoled. Ako se potrudite da imate najbolji sladoled u gradu, bit ćete i nagrađeni. U zapadnim društvima, njemačkom ili engleskom, pozicije su zauzete – svi su etablirani i prošlo je ono vrijeme 30 godina nakon rata kad se stvara i kad je tržište puno pokreta i dinamike. Smatram da društvo u tranziciji ima ne samo svoje mane nego i prednosti. Prvenstveno mislim da kod nas mogu pridonijeti sa znanjem i kvalifikacijom. Nakon preseljenja, ured smo pokrenuli sa skromnim očekivanjima. Imali smo sreće da smo, među ostalim, odmah na početku dobili dobre projekte i investitore kao što je bazilika u Solinu i projekt privatne vile – zadovoljan je Vrečko svojom odlukom o povratku.
Najzahtjevnija obiteljska kuća
Naravno, pitamo ga i što je s bazilikom. Deset godina od ideje do realizacije, nažalost, za Hrvatsku je normalno, no kako gleda na to kao arhitekt projekta?
– Do završetka kompletnog svetišta preostalo je otprilike 10 do 15% radova, prvenstveno u okolišu i nekim dijelovima interijera, da projekt bude potpuno gotov. Predali smo izvedbeni projekt koji se treba dopuniti kada dobijemo odgovore predstavnika Splitsko-makarske nadbiskupije. Optimističan sam i vjerujem da ćemo uskoro dobiti odgovore na neka otvorena pitanja uređenja okoliša i interijera kako bismo mogli projekt kompletirati i potpuno završiti. Što se tiče same bazilike, zadovoljni smo jer je projekt prostorno izbalansiran i liturgijski ispravan. Mislim da ćemo uspjeti baziliku i svetište blagosloviti i otvoriti u 2020. godini, no to je sada u rukama Splitsko-makarske nadbiskupije.
A što se tiče projekta, bilo je jako bitno da pogodimo mjerilo u malom mjestu kao što je Solin. Da smo to promašili, mogli smo uništiti cijeli centar Solina. To je jedna od ključnih odgovornosti koje imate kao arhitekt. Iz toga je, među ostalim, proizašla eliptična forma projekta. Naime, iz perspektive pješaka uvijek vidite samo pojedinačne segmente, a nikada cijeli volumen bazilike. Tek kad uđete u samu crkvu shvatite veličinu i dimenziju projekta. To je zasluga točnog razmatranja i studija volumena 3D modela. U suradnji s don. Ivicom Žižićem kreirali smo liturgijski relevantan i funkcionalan projekt. Postojeću crkvu smo respektirali kako bismo izbjegli konkurenciju vertikalnih elemenata. Po uzoru na rimske bazilike, naglasili smo horizontalu, a ne vertikalu, kako bismo spriječili „konkurenciju“ vertikalnih zvonika. Fasada je, na primjer, izvedena od različitih vrsta kamena kako bismo unijeli svjesno igru boja kamena po uzoru na stare dalmatinske kamene kuće. Dodatno smo izbacili pojedinačne elemente kamena izvan fasade kako bismo kreirali igru sjena te time spriječili monotoniju 18 metara visokih zidova. Na početku su polagači kamena odbijali stavljati fasadu s različitim uzorcima, no danas se ponose svojim radom. Posebice mi je drago da nema diskusija moderno – staro. Dosad nisam čuo da se netko žalio na previše moderan prostor. Iz toga čitam da obični ljudi osjete kvalitetu prostora – objašnjava svoju viziju Vrečko.
Pogrešna i naivna očekivanja
Sad radi nešto potpuno drukčije – projekt luksuzne privatne vile.
– Projekt je tehnološki zahtjevan i složen, možda je to tehnološki najzahtjevnija obiteljska kuća kod nas. Primjerice, čelična konzolna konstrukcija od 5,75 metara dosad nije izvedena ni na jednoj obiteljskoj kući u Hrvatskoj. Iskustvo na tom projektu je neprocjenjivo jer smo bili stalno prisutni na gradilištu te se iz prve ruke upoznavali s problematikom i izazovima građevinskog sektora u Hrvatskoj. Kolega Ivica Delač, koji je radio na projektu kao građevinski inženjer, značajno je pridonio da se projekt izvede i kvalitetno završi. Na tom projektu smo također imali iznimno dobar i jako intenzivan dijalog između nas arhitekata i inženjera te investitora tako da je proces stvaranja bio jako zanimljiv, zahtjevan, ali na kraju i uspješan. Imali smo dosta povjerenja investitora koji su nas podržavali kad je bilo potrebno, ali koji su nas znali i konstruktivno kritizirati kad je bilo vrijeme za to. Puno je bitnije od financijske moći da imate intelektualnu podršku i povjerenje investitora. Na najavljenom projektu oboje je bilo prisutno – govori Vrečko koji za svoju tvrtku kaže da raste organski.
– Srž tima je moj mladi kolega Tin Jakopec, iznimno talentiran i fokusiran arhitekt. Jako sam sretan da se ostatak tima upravo polako gradi oko njega. Vodimo se filozofijom laganog rasta – dugo nismo namjerno željeli izlaziti u medije i javnost kako bismo se prvo orijentirali na hrvatskom tržištu. Naš rad i kvaliteta se tek sada otkrivaju te osjećamo solidan uspon. Zanimanje investitora ozbiljnih projekata za nas proporcionalno raste. Naš je ured kao boutique ured za rješavanje arhitektonskih prostora po mjeri bilo koje tipologije i mjerila. U procesu rada težimo da našim investitorima kreiramo dodatnu vrijednost i kontroliramo troškove te procese kvalitetnog stvaranja. Radujem se i prvim projektima u Zagrebu – kaže Vrečko, kojeg kao stručnjaka pitamo i za gradonačelnikov projekt Manhattan.
– Ne znam jeste li to zapazili, ali u Hrvatskoj redovito imate pompozno najavljene velike projekte i investicije. Tu se odmah spominju milijuni i milijarde... Pogledajte samo zadnjih deset godina, koja je od tih najavljenih megalomanija ostvarena? Ni jedna! Zadnje čemu smo svjedočili bili su investitori Amerikanci koji su najavili ulaganje od 500 milijuna dolara na otoku Pašmanu, ako se ne varam. Pa su se povukli u zadnji tren. I hvala Bogu da jesu – jer često loša arhitektura ide s primitivnim idejama kojekakvih kvaziinvestitora. Ne shvaćam zašto stalno imamo potrebu biti veliki ili ono što nismo. To je tipičan izraz kompleksa manje vrijednosti. Zagreb nije Manhattan, niti treba da bude Manhattan! Neboderi su proizvod čiste financijske potencije, prostorne potrebe i urbane gustoće koju možda imaju megalopolisi kao New York, Šangaj ili slični centri svijeta, no to nije Zagreb. Zagreb nema ni novca, ni prostornu potrebu ni urbanu gustoću za takav pothvat. New York je sagrađen po inicijativama individualaca, političara i poduzetnika. No, za razliku od Zagreba, New York ima novca, urbanu gustoću i prostornu potrebu za to. Za pohvalu je ambicija i inicijativa gradonačelnika, ali takav projekt smatram potpuno nepotrebnim – kaže arhitekt.
Na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o idejnom arhitektonskom rješenju Zračne luke Zadar, odgovorio je: – Mi ne sudjelujemo na arhitektonskim javnim natječajima radi netransparentnosti žiriranja natječaja u Hrvatskoj, tako da nemam stručno arhitektonsko mišljenje o natječaju za Zračnu luku Zadar.
Iako ističe da mu je povratak u Hrvatsku odličan potez, na neke se stvari ne može naviknuti.
– Pogrešna i naivna očekivanja od političara ostavština su iz Jugoslavije. Nekako se u prethodnom sistemu uvijek čekalo da „oni gore“ to riješe, kako bismo mi mogli sjediti u kafićima i da sve bude dobro, ali to se neće desiti. Mi, građani, trebamo konačno shvatiti da je politička moć i vlast u našim rukama. To nije samo privilegija, nego i naša odgovornost i obveza. Ne smijemo dopustiti da pojedinci kvare doprinos kolektiva. Veliki je problem i neefikasnost i loša organizacija rada. Često nam dvostruko više vremena treba za pojedinačne poslove nego što bi to trajalo negdje drugdje. E, u tome je upravo skriven ogroman problem koji nitko ne adresira. Znači, uzmimo sudbinu u naše ruke i krenimo raditi i stvarati efektivno i učinkovito. Dat ću vam primjer... na jednom od naših gradilišta električari su radili neki posao gotovo četiri tjedna, a ja znam da bi isti posao vani završili za tjedan dana. Možete zamisliti gdje je „nestala“ zarada? Mislim i da nam često fali poniznosti i skromnosti – vidite samo što su vatreni napravili prošle godine na SP-u sa te dvije zlatne riječi – govori arhitekt te ga pitamo da nam opiše glavne razlike između života u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i kod nas.
Humanitarno bicikliranje
– Mislim da imam pravo na subjektivno mišljenje jer poznajem sve tri kulture, sa svim prednostima i manama. Kod Engleza mi je fascinantno da su u poslu obzirni. Jako brzo razumiju potrebe svih sudionika te nađu često tzv. win-win rješenje, kojim su zadovoljeni interesi svih sudionika.
Nijemci su ozbiljni, konkretni i odlučni – pravo stvaralačko društvo. A znaju slaviti i feštati bolje nego što mislimo. Kad se radi, onda se radi – kad se fešta, onda se fešta!
Hrvatska ima prednost da nas još nije pojeo kapital te se ima koliko toliko vremena za prijatelje, obitelj i život. U Hrvatskoj me fascinira individualni talent i sposobnost ljudi – pogledajte samo u sportu koliko imamo mladih i perspektivnih sportaša, i to bez ikakvih programa i financijske pomoći. Također, smatram da imamo borilački duh i hrabrost. To su jako dobre osobine zbog kojih vjerujem u budućnost. Vrečko nastavlja razgovor o fasciniranosti arhitekturom te ističe pristup i finesu Francuza te progresivne i hrabre koncepte Nizozemaca.
– Ne zaboravimo Japance s purističkim i autentičnim prostorom. Hrvatska je tek u procesu stvaranja vlastitog arhitektonskog identiteta. Smatram da je Jugoslavija ostavila jako i upečatljivo arhitektonsko nasljeđe, no Hrvatska kao nova i mlada nacija i društvo tek treba naći svoj put i svoje mjesto na međunarodnoj arhitektonskoj sceni. Upravo to vidim kao priliku, a to je i jedan od razloga zašto sam se doselio u Hrvatsku. Smatram trenutačnu situaciju, koliko god sad netko bio u čudu, povijesnom mogućnošću za stvaranje i kreiranje, mimo svih problema tranzicijske države. Što se „vlasti“ tiče, smatram da joj u tom procesu nije mjesto – to je više mjesto društva, a manje politike. Trebamo prestati očekivati da će nam političari riješiti sve probleme – od politike očekujem da stvori stabilnu osnovu za solidne investitore, tj. brze i transparentne procese, kako bi solidni investitori mogli djelovati. Arhitekti će napraviti svoje.
U lipnju ove godine biciklom ste iz Bielefelda došli u Zadar, 1500 kilometara u 14 dana, u svrhu malog projekta za udrugu Zdenac u Dugom Selu?
– Vozio sam bicikl od Bielefelda u Njemačkoj do Zadra u humanitarne svrhe – za gradnju jedne male dvorane i blagovaonice u Dugom Selu za udrugu Zdenac. Radi se o udruzi koja se brine o djeci iz siromašnih obitelji. Ovom prilikom mogu vas pozvati na donaciju i da nam pomognete da udruzi i djeci sagradimo blagovaonicu i sanitarne čvorove. Zamišljeno je da djeca koja si ne mogu priuštiti ljetovanje na moru dođu u kamp u dvorište udruge Zdenac. Tko želi donirati i više saznati o projektu Zdenac može to učiniti na www.viktorvrecko.com/zdenac-intro. Zahvaljujem se svima koji se žele na bilo koji način uključiti. Uglavnom smo našli partnere i donatore iz građevinske industrije koji će donirati veliki dio novca. Naravno, potrebna su i dodatna sredstva kako bismo mogli završiti cijeli projekt. Još jedanput – hvala na tome!
"Smatram da je Jugoslavija ostavila jako i upečatljivo arhitektonsko nasljeđe," ovaj citat povise ne razumijem..o nekakvom yu-naslijedju.To naslijedje smatram groznim i prepoznaje se odmah kada se prodje granicni prelaz u Bregani. volio bi cuti stovanog gospodina misljenje , o terminalunalu ZLZ:da li bi imao hrabrosti kometirati to grozni uradak gdje check-in tog zdanja par sto metara udaljen od tkz jugoslavenske arhitekture i voda se iz vodokotlica ispod prozora pusta u grabu..