Umro je Stanko Lasić. Učinio je to isto onako kako je i živio, tiho, nenametljivo, gotovo bi se reklo pristojno, shodno svojoj duhovnoj veličini udaljenog i potpunog bliskog, dualnosti koja se ne pobija nego pojačava. Ne lažimo si, Lasić neće nedostajati ovom hrvatskom trenutku, budući da vječnost koju je stvorio ne može stati u ovako komprimiranu prezentsku hrvatsku neukost. Umjesto oproštaja, jer sa Stankom Lasićem to sada i ne činimo, donosimo odlomak iz njegovih “Autobiografskih zapisa” (Nakladni zavod Globus, 2000.) i epizodu o karlovačkom djetinjstvu u kojem se formirala trajna osobna drama i gdje se vidi zametak grandioznog literarnog djela. (Goran Gerovac)
Događaj koji ću sada opisati zbio se nakon odlaska s Gaze. Ne znam kada se to dogodilo, ali u jedno sam siguran: nismo više na Gazi, nego u zgradurini Prve hrvatske štedionice. Jesam li u prvom, drugom ili trećem razredu pučke škole, ne znam. Uz najbolju volju, vrijeme ne mogu odrediti. Anegdota o kojoj je riječ uvodi u strukturu mog bića jednu novu kategoriju koja će (kao kategorija rascjepa) u njoj ostati zauvijek. Definiram je kao solidarnost s Drugim koji je potlačen, Solidarnost s izrabljivanim. Da bi bio jasniji njezin nastanak, moram nešto detaljnije reći o antitezi koja oduvijek živi u meni. Iz svega što sam do sada ispričao vidljivo je da me privlačila snaga i da sam svoju slobodu često pretvarao u vitalnost blizu grubosti; osjećam gotovo imperativnu potrebu da se nametnem i da Drugog podredim sebi. Dinamičnost mog Ja toliko je snažna da Drugog i Svijet želim jednostavno uvući u sebe i stvoriti jedinstvo te tako prevladati egzistencijalni rascjep.
Masa izašla iz pakla
S druge strane (kao što sam već spomenuo) postoji svijest o Drugom kao o Ja: i Drugi je isto što i Ti. Ovaj unutrašnji elan prema Drugom i prema poštovanju Drugog, osjećaj odgovornosti za Drugog i za sve oko sebe, isto je toliko intenzivan koliko i želja za snagom. Nietzscheov nadmoćni (“nadčovječni”) Antikrist i evanđeoski Krist Ljubavi u jedinstvu. Bolna razbijenost. Čista muka. Katolicizam i bolest potencirali su kod mene svijest o Drugom i brigu za njega. Bio sam vjernik i Bog mi je govorio da trebam ljubiti bližnjeg kao samog sebe. Kristova muka i žrtvovanje za čovjeka bili su nešto najljepše što sam znao: literatura nad literaturama... Vidio sam mnogo bijede oko sebe, a prosjaci koji su nijemo stajali pred crkvom bijahu živi prst upren u nepravdu i privilegije. Kao dječak spuštao sam glavu pred njima, ne usuđujući se pogledati u njihove oči. Uz katolicizam, bolesni su ljudi najviše učinili da vidim Drugoga. Nisam mogao podnijeti jauke, rane, krv koja se zgrušava, tuberkulozni kašalj, odrezane dojke, deformirana lica, sljepoću, gluhoću, ruke bez prstiju, svijanje tijela. Vikao sam bezglasno, to sam ja, to sam ja. Drugim riječima, katolicizam i bolest, duh i tijelo, učili su me jednakosti i poticali da preko jednakosti pokušam doći do Cjeline u kojoj će se Ja i Drugi skladno sjediniti... Kategorija solidarnosti s Drugim živjela je već u meni, ali ju je ovaj događaj dignuo do solidarnosti s potlačenima, do bratstva s eksploatiranima. Karlovac je imao nekoliko tvornica kože. Nikada me nije zanimalo koliko radnika u njima radi i što rade, bilo je to izvan mog svijeta.
Tog popodneva kada se ovaj događaj zbio, slučajno sam se našao na cesti kojom je išla kompaktna masa ljudi. Njih nema mnogo, četiristo, možda petsto. Vidim da su to radnici, kožari. Oni idu prema meni i ja se sklanjam s puta. Idu dosta brzo i viču. Strašno viču, nose transparente. Povlačim se što dalje mogu jer oni zauzimaju cijelu cestu, idu u osmeroredu i urlaju. Dolaze blizu, na desetak metara, užasno smrde. Smrde po koži, po blatu, po zmazanoći, po znoju, po iznošenim odijelima, po nečisti, po bijesu. Svi su crni, imaju grozne ruke, kvrgave i masne šape s debelim prstima, kose žena lepršaju kao kite na crnim zastavama. Lica su iscrpljena, mišice monstruozne, usta otvorena, zubi im manjkaju, glasovi nerazgovijetni, oči izbuljene, žile na vratu napete, odjeća pohabana, slični su strašilima i vješticama, ali je korak čvrst i tvrd, red neprobojan. Prolaze mimo mene, sve to ne traje dugo, možda trideset sekundi, možda minutu-dvije. To nije povorka u kojoj se mogu vidjeti pojedinci, nego masa koja kreće kao kugla. Strah me je - što će biti?! - a oni ponosno prolaze i prolaze, i napokon prođu. Iza njih ostaje cesta, prašina i tišina. Iza njih ostaje smrad. Doživljavam prvi put ono što banalno nazivamo socijalnim razlikama. Jer, sve što sam do tada vidio jesu pojedinci: siromašni, podrapani, kljasti, sušičavi, pijani, a ovo je nešto sasvim drugo. Prvi put se susrećem s nečim što je posve različito od mene. Nisam mogao zamisliti da netko živi tako bijedno i istodobno ponosno kao što žive ovi ljudi, da tako smrde i tako samosvjesno stupaju, da su tako zgaženi i tako preziru drugoga, da se tako bore za nekakva svoja prava (jer to sam razumio: tražili su neka prava) a da sredina u kojoj se ja nalazim jednostavno za njih ne zna. Mislim da je tu korijen mog osjećaja socijalne pravde, da se tog popodneva rodila solidarnost s potlačenima. U mom životu ništa me nije više odbijalo nego čisti identitet: Ja koje samo sebe vidi, monolog koji ne čuje nikoga osim sebe. Mitska svijest: vječna sigurnost, utjelovljena istina, jasnoća dogme. Pojedinačni ili kolektivni čisti identiteti, svejedno, tvrđave sigurne u sebe i u svoje biće, homogene i kompaktne, izazivale su u meni protivnost, gađenje, odbacivanje, u najboljem slučaju ravnodušnost. Pred ovom ponosnom masom koja kao da je izašla iz samog pakla ja sam kapitulirao. UŠLA JE U MOJU NOĆ I TU JE DOZRIJEVALA. Iz te se tame ponovno pojavila 1945. Jednostavno sam zaboravio da je i ona čisti identitet, opasna, kobna, jednostrana, osvetnička i proždrljiva kao svaka čistoća.
Čist identitet došao je u drugi plan, gotovo je ispario, a trijumfirala je solidarnost s eksploatiranim da me više nikada ne napusti. To je jedan od razloga - možda ne bitan, ali ne i nevažan razlog - mog fanatičnog pada u komunizam, u marksizam u kojem je moja latentna grubost dobila totalno opravdanje: ušla je u službu ove solidarnosti, gotovo ljubavi prema potlačenom. Komunizam je doveo u sintezu moje antitetičke poslove: snagu i samilost: treba biti grub da bi samilost bila efikasna! Istina je ipak: ni ova masa, ni ovaj klasni identitet, koliko god me podjarmio, nije potpuno ukinuo svoju suprotnost. U privlačnosti nije nestalo odbojnosti. Ljudi koji su preda mnom stupali izazivali su u meni želju da pomognem, da im pristupim, ali su se istodobno javili i odbojnost i strah: bijeda je ružna i smrdi, a masa je slijepa i viče. Odbojnost je imala snagu da odbaci čistoću, ali nije mogla neutralizirati osjećaj bratstva s onima dolje: solidarnost se razvijala i ostala neizbrisiva do danas. Kategorija solidarnosti s eksploatiranim, rođena tako rano u mom životu, snažno je utjecala na moju političku svijest i na moja opredjeljenja. Dobro se sjećam da sam, gledajući i kako idu, jednog časa pomislio da se mojoj majci može dogoditi da ima takve ruke i takvu kosu. Patio sam zbog ove patnje što je mimo mene prolazila i šaputao, to nije dopušteno, to se ne smije događati. Mnoge su se sheme i ideje u kojima sam razmišljao o suvremenom svijetu srušile i često sam na tom putu nazirao zatvorene horizonte. Već je tomu davno kako sam se s lucidnom i ranom spoznajom zločina komunizma (staljinizma, maoizma, polpotizma, kastrizma, titoizma) našao u pustinji.
Partija nije patnik
Ona je postala posvemašnja s pobjedom neokapitalizma: došli smo u svijet bez alternative. Na žalost. To je tragičnost kraja 20. stoljeća: svijet u kojem je novac/bogatstvo jedina vrijednost (ili blaže: glavna vrijednost). Ja taj svijet ne mogu prihvatiti. A istodobno, rješenja nema. Ne smatram, naime, ozbiljnim rješenjem ni socijaldemokratski reformizam, ni liberalno-kapitalistički optimizam, ni kršćansko podnošenje nepodnošljivog, ni humanitarni angažman, ni marksističku revolucionarnu praksu tipa „Svijetlih staza“, ni neotrockističke analize i akcije s vizijom radikalnih preobraženja, ni fundamentalistički terorizam, ni ekološku aktivnost. Svako od ovih rješenja ima svoje opravdanje, ni jedno ne smanjuje bitnu patnju: svijet gladi u svijetu obilja. Bez pogleda na onu ružnu ali i odlučnu masu koja ide i viče ja bih danas sigurno mirnije živio činjenicu da 30 milijuna ljudi godišnje umire od gladi. Bez kategorije solidarnosti s izrabljivanim ja bih prihvatio ovo ili ono polovično rješenje kao pravu alternativu. Međutim, što god prihvatim i što god radim kategorija solidarnosti buši rupu u ideji i akciji i vodi me do bitnoga: nemoj odustati, radi ono što misliš da je korisno, ali znaj da nema rješenja, da se svijet gladnih i porobljenih povećava, a ne smanjuje. Kategorija solidarnosti s izrabljivanima, koja je u moju dječačku glavu tako patetično ušla da u njoj do danas patetično ostane, kazuje mi da ne zaboravim da sam krivac, da sam zločinac što god radio i što god poduzimao: ovaj Drugi nije kao ti, živiš u svijetu obilja i nema ti izlaza, traži najbolji put da smanjiš patnju, ali ostani lucidan i ne udalji se nikada od ove temeljne krivnje, ona će ti pomoći u svim tvojim samoobmanama. Vidljivo je da mi je kompaktna radnička masa zagorčila život stavivši Drugog kao Izrabljivanog u moju svijest, ali je vidljivo i to da mi je ona omogućila da se ne dam prevariti, ni od sebe ni od drugih.
Upravo me je kategorija solidarnosti s izrabljivanim vrlo rano uputila k spoznaji da se Partija, kojoj sam strastveno pripadao, udaljava od ideje jednakosti umjesto da joj se približava: patnik, bijednik, poniženi i potlačeni nije joj silazio s usta, praksa joj je išla prema svijetu hijerarhije i razlike. Bilo je to 1947., mnogo prije Informbiroa. Namjerno sam živio krajnje skromno, na dnu društvene ljestvice, jer sam prezirao svako bogaćenje smatrajući ga izdajom najbjednijih zbog kojih mi, kao nekakva avangarda, i postojimo. Vidio sam da se brojni moji drugovi, a pogotovo moje rukovodstvo, brinu gotovo jedino za svoje unosne položaje, za stanove i za „karijere“ i da između nas, Partije, i svijeta najsiromašnijih puca nepremostiv jaz. „Stvari se ne mogu mijenjati preko noći, naša je politika ispravna, malo-pomalo sve će se izmijeniti i nestat će bijede, naš je krajnji cilj: jednakost, bratstvo, sloboda.“ Slagao sam se s tim objašnjenjem, slijedio „liniju“, ali me je opsjedala strašna misao koja mi je sugerirala da je to zapravo lukava varka i da preostaju samo dvije mogućnosti: ili solidarnost putem terora ili trajnost pakla (neostvarivost bitne solidarnosti). S jedne strane solidarnost i teror. Prepoznavao sam tu soluciju u Lenjinovu ratnom komunizmu, a danas bih je nazvao Pol Potovom strategijom likvidacije i nivelacije, komunističkim genocidom koji pili glave svima koji nisu na dnu. Slutio sam užas te koncepcije i zamišljao količinu boli što je ona sadržava, ali sam isto tako poticao svoj duh da uživa u jednakosti koja bi se na taj način stvorila i održavala, korigirajući permanentno društvene razlike i imajući za kriterij „pravednu“ raspodjelu dobara. Carstvo jednakosti nastavljalo me progoniti. S druge strane, antipodna solucija: nema nikakve solucije, „povijesna“ (teološka) solidarnost jest prijevara, pakao bijednih nastavit će se (na ovaj ili onaj način) u beskonačnost. Ponavljao sam u sebi: nikada neće doći ni do kakve slidarnosti i jednakosti, sve što radimo i što budemo radili neće likvidirati izrabljivanje, uvijek će biti onih koji dobro žive i onih koji pate u siromaštvu. Uvjeravao sam sebe da je moj partijski angažman koristan, nastavljao sam savjesno ispunjavati svoje zadatke, ali više nisam bio siguran da doista svijet mijenjamo iz temelja. Nije me napuštala mržnja prma bogatima ili imućnima, nije slabila simpatija i solidarnost s onima koji su lišeni najosnovnijih potreba. Nisam se mogao pomiriti s tim da će ovaj nepodnošljivi jaz biti likvidiran u dalekoj budućnosti.
Barbari u moru gladi
Na pitanje kada, moja mi je nesvjesna (meni skrivena) dubina odgovarala: nikada, nikada. Od vremena do vremena ta bi dubina izbijala na svjetlo dana. Zagreb, nedjelja popodne, ljeto 1947. Krenem u grad, idem preko Ribnjaka pa na Medveščak, stubama u Grškovićevu i zatim dalje prema vilama na brijegu: “les beaux quartiers“. Nije to Tuškanac, nije ni daleko od njega, osobito ako uzmem u obzir puk s kojim živim, kojemu odlazim i čiju bijedu i nevolju dobro poznajem. Pred pojedinim kućama automobili, službeni automobili, što je znak da tu stanuje netko iz nomenklature. Pretežno, ipak, ovdje žive inženjeri, liječnici, ljekarnici, činovnici, pokoji zanatlija, profesori, muzičari, bivši bilježnici, i tako dalje i tomu slično. Imućan građanski svijet. Čujem glasovir iz jednog stana, netko svira. Idem dalje, nisam prošao 30 metara, netko gudi violinu. Ljudi sjede pod suncobranima, razgovaraju piju kavu, pijuckaju poslije dobrog ručka, igraju preferans, tu stanuje zagrebačka elita kojoj se živo fućka za mijenjanje svijeta i za onu moju davnu kompaktnu radničku masu u kojoj sada stupam kao nekakav prethodnik koji će je dovesti do cilja. U jednom bljesku meni se otkriva sva moja glupost, jasno vidim ono što znam: da je Partija, kao avangarda bijednih, izgubila rat. Ovi će je inženjeri, zubari, suci, advokati, akademici, liječnici, ovi stručnjaci, ovi malograđani, etablirana građanska klasa, asimilirati, pojesti kao ništa, od nje neće ostati ni kamen na kamenu. Još strašnije: Partija će se pretvoriti u njih, nema drugog rješenja, to je put kojim idemo, kojim jedino možemo ići. Moja me stara solidarnost s izrabljivanima nije napustila ni u ovom bolnom trenutku, a ni u žrvnju tadašnje i potonje političke dijalektike koja je sve opravdavala i mogla opravdati. Bio sam joj zahvalan: zabranila mi je da na grotesknom putu Partije u svoju suprotnost, u pretvaranju avangarde u administratora „ekonomskih nužnosti“ (u čemu ću sam sudjelovati) ne zaboravim osnovno - more bijede koja se pruža ispred mene... Spuštao sam se Grškovićevom, zbunjen, sumoran, pun raznih osjećaja, ali je dominirala tuga. Ona je sažimala sve: i glupu patetičnost kojom sam proklamirao svoju abecedu solidarnosti, i svijest o tome da sam smiješan s tim svojim djetinjarijama, i nemoć da zamislim alternativu, i želju da ipak nešto promijenim, i bljutavu sentimentalnost kojom sam idealizirao svijet potlačenih, i iskreno saživljavanje s patnjom Drugog, i napokon, bijes i volju da se ipak ne predam samo tako (olako). Iz tuge i volje rodila se moja suluda ideja: njih treba pobijediti njihovim vlastitim oružjem! Znanjem! Svoje sam drugove počeo manijački uvjeravati da treba učiti, da naš um treba biti blistaviji od njihova, da je pobjeda moguća...
Bio je to govor u prazno. Iznad svega, bilo je to krajnje bedasto. Jer, tko god je nešto „izstudirao“ i završio, ušao je među njih, a oni među nas. Nije prošlo ni deset godina a svi smo postali isti: avangarde izrabljivanih više nije bilo. U Partiji, u Državi, u Društvu, u Establišmentu, u Vrhu bilo je samo onih koji sjede pod suncobranima, sviraju violine, lupetaju po glasoviru, piju viski, puše “Philipp Morris”, igraju preferans i vele: je, je, život je fin i krasan! Nekoga ubijaju? Zatvori? A kaj možeš! Pola grada bez stana? Bogati! Nema lijekova? Za nas bu bilo! Tristo milijuna gladuje? Ma nemoj! Trideset milijuna godišnje umire od gladi? Kaj se može! Ode kompaktna masa mog dječaštva u tamu, u nepovrat. Kategorija koju je rodila u mom duhu nije se rasplinula, nego ostala da me brani od vlastitog i tuđeg samozadovoljstva. Otkrivši Evropu, otkrivam da smo mi svi skupa (cijela moja domovina) kožari na periferiji bogatstva. Otkrivši svijet, otkrivam da smo, ipak, i mi dio tog barbarskog bogatstva okruženog morem gladi. Solidarnost s gladnim – jer to je sada kompaktna masa mog dječaštva – dovodi me do krajnjeg ruba, čemu živjeti?
Evropu idi u tri piće materinji novinaru cetnicki