Hrvatska nema samo 500-tinjak beskućnika koliko ih bilježe službene statistike. To je valjda svima jasno. Kao i to da imamo neučinkovitu strategiju socijalnog, a nikakvu stambenog zbrinjavanja, unatoč činjenici da država dijeli brojne subvencije ondje gdje može računati na podršku biračkog tijela. Socijalna margina i ljudi koji žive na cesti ne svrstavaju se u tu računicu.
Pokretanjem akcije Spasimo beskućnike! otvorili smo javnu raspravu kojom već sedmi tjedan upozoravamo na probleme priuštivog stanovanja i beskućništva, analiziramo pozadinu i uzroke te donosimo priče konkretnih ljudi kojima činjenica da imaju domovinu ne znači da imaju i ono što ona znači – dom.
Pozvali smo nadležne institucije i ministarstva da se uključe; prošlo je vrijeme kad su trebali biti proaktivni, no krajnji je trenutak da budu barem – reaktivni. Posla ima, uz nepostojanje stambene strategije, tu je i bum cijena nekretnina, neregulirano tržište najma i dužničko ropstvo, blokirani... Od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dobili smo i prvu povratnu informaciju, da bi mogli unijeti neke promjene u Zakon o socijalnoj skrbi kako bi se pomogla integracija beskućnika.
Nema dosta novca
– Prepoznajući potrebu unapređenja prava beskućnika Ministarstvo, u okviru novog Zakona o socijalnoj skrbi, razmatra i mogućnost poboljšanja uređenja određenih odredbi kao i uvođenja nove socijalne usluge kojom se dugotrajno nezaposlenom korisniku zajamčene minimalne naknade ili korisniku kojem prestaje pravo na uslugu smještaja ili organiziranog stanovanja pruža stručna pomoć usmjerena jačanju njegovih snaga i sposobnosti za uspješnije rješavanje nepovoljnih životnih prilika i bolju integraciju u zajednicu u kojoj živi – otkrivaju u Ministarstvu.
Kažu da je, osim gradova i jedinica regionalne samouprave u čijoj je ingerenciji skrb za beskućnike, Ministarstvo tijekom određenog vremena financijski podržavalo provođenje 17 projekata i 12 programa organizacija civilnog društva. Financirali su dnevne boravke i stambene zajednice beskućnika, podršku u integraciji i uključivanju u život zajednice, zapošljavanje i razvoj novih vještina beskućnika.
Dio novca utrošen je na aktivnosti usmjerene na upoznavanje beskućnika s pravima koja mogu ostvarivati u različitim sustavima i rad na razvijanju novih vještina u cilju radne aktivacije. Bilo je i projekata za podršku beskućnicima koji nisu obuhvaćeni smještajem u prihvatilištima ili prenoćištima i njihovoj radnoj aktivaciji. U 2019. za to je izdvojeno 3,7 milijuna kuna, a iznos očito nije dovoljan. Zbog nedostatka financijske potpore krajem svibnja prestaje raditi zagrebački Centar za pomoć i podršku beskućnicima u Branimirovoj ulici. Prethodno je već morao ukinuti stambene zajednice za beskućnike.
Kad je posrijedi šira strategija stambenog zbrinjavanja, nemamo je iako imamo državu gotovo 30 godina, porazna je činjenica da je Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja tek krajem 2018. pokrenulo aktivnosti na pripremnim radnjama za izradu stambene strategije. Napravili su, kako su nam odgovorili, pripremne radnje: pregled tržišta nekretnina u kojem su detaljno analizirali stanje na tržištu nekretnina i priuštivost stanova.
I dalje ćemo pritiskati
– U dugoročnom planu fokus stavljamo i na sve veće potrebe najma stanova. U mjerama POS-a predviđen je najam i sad, ali idemo prema tome da omogućimo više takvih stanova – kažu u Ministarstvu. Lani su analizirali stanje stambenog fonda RH, a kane napraviti i neke dodatne analize te definirati pojam energetskog siromaštva, o čemu će ovisiti količina novca koji mogu povući iz EU za energetsku obnovu.
– Cilj strategije je prepoznavanje potreba i usmjeravanje daljnjih aktivnosti kako bi se raspoloživi resursi optimalno koristili za zadovoljavanje prepoznatih potreba. A potrebe kad je riječ o stanovanju nikada nisu jednodimenzionalne. Već sad prepoznato je da treba donijeti i jedan novi zakon, zakon o javnom najmu stanova, na kojem počinjemo raditi – kažu u Ministarstvu te priznaju da se dosad nije radilo na stambenim strategijama na državnoj, ali ni lokalnoj razini.
Ipak se (o)kreće, rekao bi Galileo Galilei. No jako sporo i nedostatno za one kojima to život znači. Zato ćemo mi i dalje pritiskati – akciju nastavljamo periodičnim analizama i pričama: prenosit ćemo i iskustva dugih država i gradova koji to rješavaju na adekvatan način: Ljubljane, Berlina, Ženeve... Ali ponovno pozivamo i one kojima je to posao da ga počnu raditi tako da iza njih ostane nešto čime će se ponositi, a ne čega će se sramiti.
Sad kad se neki nacelnici opcina proglase beskucnicima na tjedan dana da ulove stan pa u podnajam.