U namjeri da barem dio od 16 milijardi eura oročene štednje hrvatskih građana dobiju za sebe, neke srbijanske banke digle su kamate na visokih 7,25 posto. To je dvostruko više od trenutačnih kamata (3,85%) na dugoročnu štednju u Hrvatskoj. Banke s područja BiH također su pojačale marketinšku kampanju i u prvi plan stavljaju veće kamate, što se dovodi u vezu s predstojećom liberalizacijom deviznog poslovanja. Od 1. siječnja 2011. Hrvati će slobodno otvarati račune u inozemstvu i bez ikakvih ograničenja legalno poslovati preko njih. Na sve to naši bankari odgovaraju: ne bojimo se!
Izdržali krizu
– Ne očekujemo pad depozita iz nekoliko razloga: u Hrvatskoj su kamatne stope na štednju atraktivnije nego u EU, Hrvatska ima siguran sustav osiguranja depozita te efikasan bankarski sustav – kaže Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka. Nezavisni analitičar Velimir Šonje kaže da se ne treba bojati zemalja s višim kamatama, poput Srbije, jer te kamate sadrže cijenu nestabilnog tečaja i rizika zemlje. – Ne vjerujem da će biti mnogo onih koji bi se upustili u rizik ulaganja u valutu države koja nema stabilan tečaj, bez obzira na atraktivnost kamatnih stopa. Ako netko voli takve rizike bolje mu je da ulaže na tržište kapitala – kaže Šonje
. – Bankovna štednja promatra se kao konzervativni ulagački proizvod, kod kojega je sigurnost bitan element. Tijekom posljednje dvije krizne godine potvrdilo se da je hrvatski bankovni sustav stabilan – ističe Zrinka Živković-Matijević, analitičarka RBA. Hrvatska je planirala liberalizirati devizni režim već na početku 2010., ali HNB je tražio da se taj proces odgodi na godinu dana zbog financijske krize i straha od mogućeg odljeva kapitala. Kriza vani jenjava, ali pokazalo se da kod nas ni sada uvjeti nisu idealni za slobodno kretanje novca.
Povećava se krug utjecajnih ekonomista i političara koji kritiziraju monetarnu politiku, traže promjenu tečaja ili ukidanje devizne klauzule. Brza i sarkastična reakcija guvernera HNB-a Željka Rohatinskog na zahtjev zastupnika Dragutina Lesara da se ukine devizna klauzula na kredite pokazuje da guverner ipak ne spava mirno. – Hoćete li uputiti apel građanima da ne prenose svoje štedne uloge u stranoj valuti na račune u inozemstvo? – zapitao je Rohatinski.
Devizna klauzula
Klauzulu bi bilo lako povući kad bi samo krediti bili vezani uz eure, no kod nas je 95% oročene štednje u stranoj valuti. Igra s deviznom klauzulom je igra na sve ili ništa! Budući da bi njezino ukidanje potaknulo odljev štednje u inozemstvo, HNB ne pokazuje nikakve dileme o tome pitanju. Ni analitičar Šonje ne vidi neki realni problem ni kad je tečaj u pitanju, premda priznaje da si "najveću štetu možemo nanijeti sami, eksperimentima i lošim politikama".
Ne računajući depozite banaka majki u Hrvatskoj, koji su sada oko 32 mlrd. kuna, strani građani i tvrtke drže oko 9 mlrd. kuna štednje u hrvatskim bankama. Od 2007. ta se štednja čak i povećavala, a kod nas uglavnom štede ljudi iz BiH, Austrije i Italije. Bankari ne očekuju da će strani komitenti reagirati na promjenu zakona, jer su i dosad mogli svoju štednju deponirati bilo gdje. Koliko su banke sigurne da im Srbi neće ukrasti štediše vidi se i po tome što ne idu ni na simbolično povećanje kamata na depozite, koje su se ove godine kretale od 2,63 do 5,46%.
Kako banke stvaraju novac iz ničega? Kako je moguće da se nikada ne dogodi da dođete u banku i dobijete odgovor kako ne možete dobiti kredit jer trenutno nemaju dovoljno novaca. Da vam kažu kako moraju čekati da netko položi (oroči) novac kako bi mogli izdavati nove kredite. Iz teksta u nastavku vidjet ćete kako stvari zaista funkcioniraju i kako banka od vaše jedne kune može stvoriti novih 3, 5 ili 10 kuna. Naravno vrijedi i obrnuto: povlačnjem novca iz banke smanjujete mogućnost njegovog umnožavanja. Kako od jedne kune banka može \'\'stvoriti\'\' tri? Je li posrijedi neki čarobni štapić kojim banke kreiraju novac ili se ipak krije nešto drugo? Ovu su najveće tajne moći... Banke: Financijski sustav od svojih najranijih začetaka temelji se na principu ponude i potražnje, odnosno sučeljavanju viškova i manjkova financijskih sredstava. U davna vremena kad banke još nisu postojale i kada se novac, odnosno zlato čuvalo kod zlatara shvatilo se da zlatarima nije potrebno čuvati svu količinu zlata već da se dobar dio može posuditi onima kojima je trenutno potreban, a da se samo manji dio može zadržati za podmirenje tekućih obveza. Tako su sada osim naknada za pohranu zlata u svojim sefovima počeli zaračunavati i kamate na posuđene viškove. Upravo na ovom principu razvio se današnji moderan bankovni sustav. Poslovanje današnjih banaka temelji se na prikupljenim depozitima – znači viškovima novčanih sredstava stanovništva, poduzeća i drugih subjekata. Tako prikupljeni depoziti predstavljaju obvezu banke u njezinoj pasivi. Banka na tako primljene depozite jedan dio sredstava mora izdvojiti u obliku obvezne rezerve i rezerve likvidnosti (koju propisuje Hrvatska narodna banka) kako bi mogla izvršavati svoje obveze dok ostatak sredstava može plasirati u obliku kredita svojim klijentima ili u neke druge oblike investiranja. Znači vidimo da banka ustvari transferira vlastite obveze – primljene depozite (pasiva) u vlastita potraživanja – dane kredite (aktiva). Zabluda je da banke svoju profitabilnost temelje na razlici pasivnih (kamate na primljeni depozit) i aktivnih (kamata na dane kredite) kamatnih stopa pri tom misleći da banka na primljeni depozit od recimo 100 kuna odobrava kredit u istom ili manjem iznosu. To naravno nije ni približno točno a u nastavku ćemo vidjeti i zašto. Ako banka prikupi 100 kuna depozita i ako izdvoji 20 kuna za obveznu rezervu i 10 kuna za rezervu likvidnosti ostaje joj 70 kuna za kreditnu aktivnost i to je njezin trenutni kreditni potencijal. Ako pretpostavimo da će banka uspjeti plasirati svih 70 kuna u obliku kredita, jedan dio tako odobrenog plasmana vratit će se ili ostati u banci na računu (stopa zadržavanja sredstava u banci). Ako pretpostavimo da se od prvotno odobrenog kredita 30 kuna vrati u banku, tih 30 kuna predstavlja novi depozit i novu bazu za sljedeći kredit. Banka tako na osnovu jednog depozita multiplicira njegovu vrijednost i vrši kreditnu ekspanziju. Ne zaboravimo da je ovo bio primjer modela jedne banke (banka A) gdje je bila pretpostavka da će 30 kuna ostati i/ili vratiti se u banku. To znači da ostalih 40 kuna može doći kao depozit u drugu banku (banku B) – ta druga banka opet izdvaja sredstva za obveznu rezervu i rezervu likvidnosti i ostatak plasira u obliku kredita i tako se lanac nastavlja. Na taj način dolazimo do tzv. makromultiplikacije odnosno ekspanzije kredita na razini svih banaka gdje banke na osnovu prvotnih 100 kuna depozita mogu odobriti mnogo veći iznos kredita i naravno na ukupni iznos zaračunati aktivnu kamatnu stopu. Zbog toga kažemo da banke kreiraju depozitni novac (novac na računima) dok centralna banka primarnom emisijom kreira primarni odnosno efektivni novac (novčanice i kovanice). Kreditna aktivnost na osnovu koje se stvara depozitni novac predstavlja ustvari sekundarnu emisiju novca. Važno je naglasiti da na proces multiplikacije utječe i razvijenost bezgotovinskog platnog prometa. Što je bezgotovinski platni promet razvijeniji, odnosno što je manje efektivnog novca u optjecaju baza za kreditnu aktivnost će biti veća. HNB kao regulator monetarne politike posebnu pažnju pridaje tome da se ovaj proces multiplikacije previše ne razuzda pa raznim restriktivnim mjerama utječe na proces multiplikacije depozita. Tu su osobito bitne već spomenute: stopa obvezne rezerve i rezerve likvidnosti. Što su ove stope manje kreditna ekspanzija će biti veća i obrnuto. Naravno, tu dolazi do suprotnih mišljenja između poslovnih banaka koje nastoje što više povećati svoj kreditni potencijal a tako i svoju profitabilnost, i centralne banke koja nastoji ograničiti kreditnu ekspanziju i izbjeći moguće potrese u gospodarstvu. Nekada davno papirnati novac je bio samo zamjena za stvarno zlato no ubrzo su shvatili da im je potrebno više novaca nego što imaju zlata i onda su jednostavno počeli izdavati više novaca. Sve je u redu ukoliko se nikada ne dogodi da svi žele svoj novac istovremeno. Čak i danas vrlo je malo stvarnog novca (efektivnog) u obliku novčanica i kovanica. Većina postoji samo u računalu (poslovnim knjigama). Mora vam biti jasno kako Hrvatska preko banaka ne posjeduje nikakvu moć, jer je prodala svoje banke. Znači nema potencijal kreirati svoj novac. Sav novac koji se ulaže i deponira u banke Hrvat ulaže u inozemstvo. Postavlja se pitanje zašto su banke u tako kratkom roku prodane, što podsjeća na samoubilački čin.