Recesija je na vratima, može li se prosječni građanin (koji nije toliko imućan da mu može biti svejedno) nekako od nje zaštititi, ili barem ublažiti njezine neželjene posljedice na vlastiti životni standard? Najprije, nailazak recesije valja prepoznati, a to nije lako. Recesija je pad bruto domaćeg proizvoda (BDP) u prethodna dva kvartala, što znači da će je državna statistika obznaniti, a građani za nju službeno saznati, sedam mjeseci nakon što je počela, a tada je za obranu već kasno. Štetu koju je mogla načiniti, recesija je već i načinila.
Pravi trenutak da građani nešto poduzmu je kad statistika objavi usporavanje rasta BDP-a, u zemlji i/ili okruženju o kojem zemlja ekonomski ovisi, kad stigne najava događaja koji će sigurno imati neželjene ekonomske posljedice, kao što su to u ovom trenutku Brexit, raznorazni izbori, europski i lokalni, ili “stezanje” monetarne politike (poput okončanja poticajnog “quantitative easinga” Europske centralne banke). U znakove upozorenja svakako spadaju i najava nekog novog poreznog udara i pogoršanje “navješćujućih” makroekonomskih indikatora poput indeksa poslovnog optimizma ili očekivanja direktora nabave u poduzećima (PMI indeksa). Sve to prosječnom građaninu može ukazivati na nailazak teških vremena s padom zarade i otežanog podmirivanja čak i tekućih troškova.
Prvi je korak u zaštiti biti svjestan toga što se događa i načiniti plan obrane, barem mentalno. Nažalost, o tome se ne uči u školama, a malo se može saznati i od državnih i civilnih institucija: njima ne odgovara “stvaranje panike” jer individualna obrana od (očekivane) recesije zapravo izaziva i pojačava (stvarnu) kolektivnu recesiju.
Drugo, treba izvući pouku iz prethodnih recesija i depresija, a osnovna je da u recesiji iščezavaju kupci trajnih dobara (stanova, kuća, zemljišta, automobila, strojeva, vlasničkih udjela u tvrtkama ili dionica) i njima drastično pada cijena ili se uopće ne mogu unovčiti. To znači deflaciju, a u deflaciji raste kupovna moć, odnosno “vrijednost”, gotova novca, premda on bio “u čarapi”, odnosno bez kamate: gotov novac imat će tada “prinos” iako i nije nigdje investiran.
Ako ga građanin nema, kad uoči opisane signale povećanog stupnja opasnosti od nailaska recesije, može novac i posuditi uz fiksnu kamatu. U uzlaznoj fazi ekonomskog ciklusa kamata će biti niža, a kad naiđe recesija banke će se prestrašiti i morat će namirivati gubitke na nenaplativim kreditima pa će kamata rasti. Eto dodatne “oportunitetne zarade” na vrijednosti čak i gotova novca “u čarapi”. Pritom, pametno bi bilo i smanjiti postojeće obveze za trajna dobra pa i tako čuvati likvidnost za dolazećih “sedam mršavih godina”. No, treba li građanina peći savjest što svojim individualnim postupcima pogoršava stanje kolektivne ekonomije? Nipošto. Mora postojati podjela posla.
Građanin se treba odgovorno ponašati prema osobnim financijama, a očuvanje stabilnosti makroekonomije je na državi, kojoj je zajednica povjerila i sredstva za obavljanje te zadaće.
Video: Porez na imovinu: Razlozi 'za' i 'protiv'
Zamisli, potrošačko društvo u kojem većina pojedinaca ne troši, nemoguće.