Dvadeseta je godišnjica uvođenja eura pa se često može čuti kako je euro postao „druga najjača valuta na svijetu“. No pritom se ne kaže da je euro doživio pravi debakl: udjel obveznica denominiranih u euru u svijetu u zadnjih desetak godina s 40 posto pao je na samo 20 posto. Čelnici Europske unije i eurozone duboko su toga svjesni pa u posljednje dvije godine ulažu gotovo frenetične napore da se europska ekonomska i monetarna unija ojača, a u Hrvatskoj nitko o tome ne zna više, i ne sudjeluje neposrednije i dublje, od Ivane Maletić, hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu i stalne članice njegova Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku (ECON). S obzirom da se bliže izbori za novi Europski parlament (u svibnju), Ivanu Maletić pitali smo i očekuje li da će i ovaj put biti na HDZ-ovoj listi kandidata. Odgovorila nam je samo „da se o imenima u stranci još nije razgovaralo“. Aktualne domaće političke prilike ovaj put nije komentirala, ali sve obrađene teme na kojima je angažirana u EP-u važne su za pozicioniranje Hrvatske.
Kakva je uloga ECON-a u jačanju eura, zajedničke valute koju se i Hrvatska priprema preuzeti? Je li točno da je on mjesto na kojem izabrani predstavnici naroda kontroliraju Europsku središnju banku?
Nama na ECON svaka tri mjeseca dolazi predsjednik ECB-a Mario Draghi i izvještava nas o tome što on radi, koje instrumente ECB namjerava koristiti, koji su im ciljevi, kako se oni postižu, kakve efekte ECB očekuje u budućnosti, kakav će biti njihov utjecaj na ekonomiju. Kad je krenuo s “quantitative easingom”, Draghi je o tome raspravljao prvo s nama na ECON-u. To je potpuno drukčije shvaćanje neovisnosti središnje banke od onoga kakvo postoji u Hrvatskoj. Mi u ECON-u možemo ECB-u poslati pitanja, zatražiti sastanak, prenijeti mu neke naše spoznaje koje su možda njima promaknule.
Osjeća li se u raspravama u ECON-u koji zastupnici pripadaju kojim „školama“ i tradicijama monetarne politike, koji su „Nijemci“, a koji „Talijani“?
Te se razlike jasno vide. Posebno kad se neki propis želi postrožiti, kad se želi postaviti neki dodatni uvjet, tada mediteranske zemlje traže više fleksibilnosti i relaksacije. No, sve to što mi pokušavamo uspostaviti na europskoj razini pada u vodu ako u državama članicama nema ozbiljnog pristupa, svijesti i razumijevanja što one trebaju napraviti. U svim tim razgovorima o jačanju monetarne unije najveći je problem velika razlika u razvijenosti među državama, u primjeni fiskalnih pravila i provedbi reformi. Tako da na kraju uvijek u prvi plan dođe kohezijska politika. Samo ako smanjimo razlike u razvijenosti među državama članicama možemo uspjeti i sa svim ostalim mjerama.
U EU postoji volja i napor za produbljivanje bankovne unije, pokretanje zajedničkog sustava osiguranja štednih depozita i poboljšanje mehanizma za spašavanje banaka u kriznim situacijama, ali se čini da su oni naišli na nepremostive prepreke?
Taj treći stup bankovne unije, ključan za završetak njezine izgradnje, nikako da se uspostavi još od 2012. Države članice ne mogu postići dogovor, jedan dio smatra da bi visina uplata u zajednički sustav osiguranja štednih depozita trebala ovisiti o rizicima u pojedinoj državi, a drugi da ne bi trebalo postavljati „geografsku“ uvjetovanost. Samo kada pogledamo goleme razlike u omjeru nenaplativih zajmova i odobrenih plasmana koji iznose od 1% do 46% u različitim državama članicama, jasno je da participacija u zajedničkom sustavu osiguranja depozita ne može biti jednaka. U EP-u predložili smo da se pola od 0,8% od pokrivenih depozita uplaćuje u zajednički sustav osiguranja depozita, a druga polovina da se i dalje osigurava na nacionalnoj razini te da se zajednički sustav ne može aktivirati dok se ne iskoriste nacionalne mogućnosti. Time se ipak umanjuje problem iz Komisijina prijedloga u kojem je irelevantno u kojoj je državi banka.
Slično je i s prijedlogom o uspostavi proračuna eurozone: tko se za njega zalaže, a tko mu se protivi, i zašto?
I ja sam se u nekoliko navrata usprotivila uspostavi posebnog proračuna eurozone, i gotovo svi zastupnici iz država članica izvan eurozone složili su se s argumentima protiv. Slažem se da su potrebna dodatna ulaganja s ciljem osiguranja stabilnosti eurozone i jačanja eura, ali se nikako ne mogu složiti s posebnim proračunom unutar europskog proračuna za samo određenu skupinu država članica. Pogotovo zato što se sredstva nije namjeravalo osigurati iz dodatnih uplata, nego iz smanjivanja izdvajanja za kohezijsku politiku te poljoprivredu i ruralni razvoj. Snaga i stabilnost eurozone ovise i o snazi i stabilnosti cijele Europske unije. Ne možemo povećati izdvajanja za najrazvijenije, a smanjiti za najnerazvijenije, pa tako s ciljem jačanja eurozone urušiti temelje Europe. Drago mi je da su te rasprave urodile plodom i da u prijedlogu europskog proračuna o kojem raspravljamo nema posebnog proračuna za eurozonu iako su oko njega dogovor postigle Francuska i Njemačka. Kakav će rasplet dalje biti, ostaje za vidjeti tijekom 2019. i 2020.
Što je s uspostavom jedinstvenog tržišta kapitala? Ono se čini posebno važnim za Hrvatsku s obzirom na to da je njezino nacionalno tržište kapitala preplitko i premaleno da bi kvalitetno funkcioniralo, a jako je važno za financiranje rasta i razvoja?
Uspostava unije tržišta kapitala je ključna i smatram da nema alternativu. To je dugotrajan proces jer zahtijeva korjenite zakonodavne promjene, ali i promjene u načinima rada i razmišljanja. Moramo konačno staviti u prvi plan mikro, male i srednje poduzetnike i inovatore, odnosno startupove. Kao predsjednici posebne organizacije u Europskom parlamentu Knowledge4Innovation (K4I), te su mi teme područje od posebnog interesa. Podupiranje poduzetništva i inovacija, kreiranje atraktivnih programa financiranja malih i srednjih poduzetnika, poticanje institucionalnih investitora, unaprjeđenje korporativnog upravljanja, povećanje financijske pismenosti poduzetnika i potrošača... sve su to procesi bez kojih nećemo uspjeti izgraditi snažno gospodarstvo. Neophodno je stvaranje preduvjeta za lakši pristup tržištu kapitala.
Video - Europska vojska
No iz perspektive poduzetnika, financiranje dioničkim kapitalom (equity financing) sada je u Europi skuplje od zaduživanja?
Poduzetnicima koji nemaju pristup bankovnom financiranju još je teže pristupiti tržištu kapitala jer uvrštenje vrijednosnih papira na uređeno tržište, tzv. izlistavanje, i dalje je kompleksno i skupo. Uz to, postoji negativna percepcija od strane institucionalnih investitora prema tržištima središnje i istočne Europe, posebice u dijelu korporativnog upravljanja, te manjak temeljnog financijskog znanja, kako vlasnika poduzetnika, tako i potencijalnih štediša/ulagača. Cilj unije tržišta kapitala je ukloniti sve te prepreke i otvoriti brojne nove mogućnosti za financiranje poduzetnika i startupova. Kroz različite dokumente podržala sam ubrzavanje uspostave unije tržišta kapitala i jako mi je drago što sam na ECON-u bila izvjestiteljica za mišljenje odbora na temu budućnosti EU u kojem sam istaknula upravo važnost osiguranja jednostavnog pristupa kapitalu i izvorima financiranja za poduzetnike. Istaknula sam i važnost ujednačavanja uvjeta financiranja jer kako govoriti o istim šansama na jedinstvenom tržištu uz goleme razlike u kamatnim stopama na kredite poduzetnicima?
Upućuju li golemi deficiti u sustavu plaćanja Target II na to da bi se potpuna sloboda transfera kapitala unutar Unije na neki način ipak morala ograničiti?
Mislim da ograničavanje „dopuštenog deficita“ u sustavu Target II ne bi bilo dobro i nisam za ograničavanje slobode transfera kapitala. Problem visokog državnog duga “deficitarnih država” ne može se riješiti tehničkim ograničenjima u sustavu Target II, nego su potrebne promjene u načinu rada u tim državama te provedba reformi i preporuka u sklopu Europskog semestra i, naravno, inzistiranje na primjeni fiskalnog kriterija duga iz Maastrichtskog ugovora (60% BDP-a). Činjenica je da danas imamo države članice s visokim potraživanjima u odnosu na dugovanja što možemo nazvati “suficitom”. No njihove pozicije nisu samo rezultat ekonomske aktivnosti tih država, nego i činjenice da se u njima nalaze i važnija europska financijska tržišta i velike banke, koje provode transakcije i za njihove rezidente i za klijente iz ostalih država Europe i svijeta. S druge strane, imamo i “deficitarne” države, a njihovi su “deficiti” nastali uglavnom kao rezultat otkupa njihovih državnih obveznica, koje su sada u posjedu “suficitarnih” država. Problem može nastati ako neka od spomenutih “deficitarnih” država europodručja poželi istupiti iz članstva europodručja, uvesti svoju novu valutu i izići iz sustava Target II, budući da se tada za njihove vjerovnike javlja rizik naplate potraživanja.
Javljaju se i prijedlozi o reformi političke strukture EU, primjerice, o uvođenju još jednog doma EP-a u kojem bi bili zastupnici nacionalnih parlamenata, kako bi se lakše postizali transnacionalni kompromisi?
Imamo dosta dobro uhodanu proceduru razmjena mišljenja i dijaloga s nacionalnim parlamentima. Predstavnici nacionalnih parlamenata tako nekoliko puta godišnje imaju priliku sudjelovati na raspravama o svim ključnim temama na područjima različitih politika EU. Isto vrijedi i obrnuto, često nacionalni parlamenti pozivaju zastupnike iz EP-a da sudjeluju kod njih na raspravama. Zadnja takva kod nas je bila na temu budućnosti zajedničke poljoprivredne politike. Zato mislim da reforma političke strukture nije potrebna i da bi bilo dobro više raditi na vidljivosti takvih rasprava te rezultata i zaključaka.
ECB je završio s politikom “quantitative easinga” ili ekspanzivne monetarne politike i prelazi na politiku “forward guidance”. Koliko će, po vašoj procjeni, ECB biti uspješan s tom politikom?
Od lipnja 2018. godine ECB je započeo s politikom komuniciranja koja uključuje i najave o završetku neto kupnje vrijednosnica nakon prosinca 2018., a pritom dajući indicije da će kamatne stope ostati na sadašnjoj razini i nakon prosinca 2018. Završetak neto kupnje vrijednosnica ne znači da će monetarna politika ECB-a prestati biti poticajna te će ECB i dalje pružati značajne novčane poticaje kombiniranjem mjera svoje politike. Slijedom toga, očekuje se tek postupan rast kamatnih stopa zbog i dalje niske inflacije te prevladavanja negativnih rizika za gospodarsku aktivnost.
Tko bi mogao biti sljedeći predsjednik ECB-a? Bude li to Nijemac, što će to značiti za eurozonu i Eurosustav, a što bude li Francuz, s obzirom na različita gledanja na središnje bankarstvo u kontinentalnoj i anglosaksonskoj Europi?
Ovdje je ipak riječ o sustavu koji ne ovisi o jednom čovjeku, makar on bio i prvi. Politiku ECB-a određuje Upravno vijeće koje se sastoji od šest članova Izvršnog odbora i 19 guvernera europodručja tako da mislim da će, bez obzira na čelnog čovjeka, biti vidljiv kontinuitet politike koju je ECB provodio na čelu s Draghijem.
Video - Što sve stupa na snagu ove godine
ECB je u velikoj recesiji jako promijenio doktrinarni pristup, no hoće li to biti trajno? Također, još je relativno veliki udjel nenaplativih kredita u europskim sistemskim bankama, kao i velika količina „sumnjivih“ obveznica njihovih država, za što mnogi analitičari smatraju da je tempirana bomba koja bi mogla razoriti eurozonu?
Prema analizi ECB-a, njihove mjere monetarne politike imale su značajan doprinos pozitivnim gospodarskim kretanjima u eurozoni te ako se uzmu u obzir sve mjere koje su poduzeli od sredine 2014., procjene pokazuju da ukupni utjecaj na rast realnog BDP-a i inflacije u eurozoni u oba slučaja kumulativno iznosi oko 1,9 postotnih bodova između 2016. i 2018. godine. No, zbog rizika za eurozonu ključno je dovršiti izgradnju ekonomske i monetarne unije, što se odnosi i na dovršetak bankovne unije, za što je preduvjet smanjenje rizika u financijskom sustavu. To se odnosi i na smanjenje postojećih nenaplativih zajmova, ali i na sprečavanje nastajanja novih. Osim toga, važno je i uspostaviti učinkovitiji sustav usklađivanja ekonomskih politika kroz daljnje jačanje Europskog semestra i osigurati poštivanje zajedničkih fiskalnih pravila koja su uspostavljena na razini EU. Nedavni prijedlozi Europske komisije, koji su usmjereni na ubrzanje provedbe reformskih prioriteta utvrđenih u Europskom semestru, dobar su korak u tom smjeru. Pa i uspostava jedinstvenog fiskalnog instrumenta za eurozonu, koji bi pomogao u očuvanju konvergencije zbog velikih egzogenih šokova, a o čemu se trenutačno raspravlja, pridonijela bi makroekonomskoj stabilnosti.
U posljednjih godinu dana jako se promijenio odnos hrvatskih građana prema euru, većina građana, prema inozemnim anketama, odjednom više ne podržava ulazak u eurozonu. Zašto?
Građani su vezani uz nacionalnu valutu i pri prelasku na euro u svim državama kod građana se javljao strah od gubitka suvereniteta i nacionalnog identiteta. Uz to, tijekom konferencija koje održavam i brojnih susreta i sastanaka s poduzetnicima i građanima često su mi znali reći da ih je strah od ulaska u monetarnu uniju dok ne podignemo razinu razvijenosti, standard i visinu plaća. Iskustva članica eurozone pokazuju da je nužno građanima jasno predstaviti prednosti i nedostatke zajedničke valute i članstva u eurozoni, provoditi kontinuirano otvorenu javnu raspravu i argumentirano na primjerima objašnjavati da se strahovi neće realizirati. Sve države su se tijekom procesa priprema za ulazak u eurozonu suočile s jakom negativnom kampanjom te je važno biti strpljiv i ustrajan u objašnjavanju razloga za ulazak.
Kad (i ako) Hrvatska uđe u područje eura, koliko će imati utjecaja u Eurosustavu i koliko će se moći izboriti za neke izvanredne monetarne pogodnosti ako joj zatrebaju?
Svaka mala središnja banka, pa tako i HNB, može imati značajnu ulogu u procesu donošenja odluka u Eurosustavu. Što se tiče nekih posebnih izvanrednih pogodnosti u slučaju krize, Hrvatskoj će, jednako kao i bilo kojoj drugoj članici europodručja, biti na raspolaganju svi raspoloživi instrumenti i mjere ECB-a, a moguća su uvijek i nova inovativna rješenja koja možemo predlagati. Prisjetimo se samo da je prije nekoliko godina u vrijeme krize europodručja ECB pomagao i velikim državama (Grčka, Španjolska, Italija i sl.) i maloj državi poput Cipra.
Lako mi je za tebe.Najlakše je tuđim ..rcem gloginje mlatit.