Možda ne postoji bolja slika lošeg stanja naše vanjske politike od dvodnevne parade koja je napravljena od posjeta turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana Hrvatskoj. Sve je tu bilo pretenciozno, lažno i usiljeno. Dok se u Zagrebu nazdravljalo multikulturalizmu, vjerskom dijalogu i toleranciji, proslavljajući stotu obljetnicu pravnog i institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj, iz Ankare je stigla vijest o prijedlogu predsjednika turskog parlamenta, Ismaila Kahramana, da se iz Nacrta novog ustava Turske izbaci načelo sekularnosti i prilagodi ga se duhu islama. Kad smo kod obljetnica, pak, ovih dana se prije nameće sjećanje na kampanju genocida nad Armencima, koju je tijekom Prvog svjetskog rata, nakon poraza od Rusa na kavkaskom bojištu, provela osmanska vojska, zajedno s kurdskim paramilitarcima. Međutim, o tome se ne govori pred Erdoğanom. Naročito ne potkraj travnja.
Uopće, možda je sama ideja da se posjetu turskog predsjednika da nota međureligijskog razumijevanja i tolerancije bila malo nespretno zamišljena. Erdoğan je pristalica islamističke ideologije koju zagovara Muslimansko bratstvo, a sebe vidi kao predvodnika muslimanskog svijeta, naročito nakon svrgavanja Morsija u Egiptu. Turska podrška Islamskoj državi i radikalnim islamističkim skupinama u Siriji nije motivirana samo neprijateljstvom prema Assadovu režimu, niti pak ima samo naftno-lukrativni aspekt, već je i ideološki motivirana. Njegovo prisezanje političkom islamu prvenstveno je motivirano njegovom političkom upotrebom u samoj Turskoj. Turska ima problem koji se zove Kurdi, koji visokom stopom nataliteta prijete u idućih dvadeset godina demografski pokoriti Tursku. Prihvaćanje ideologije radikalnog islama, uz povremene vojne ekspedicije u kurdskim pokrajinama s elementima etničkog čišćenja, tu se čini kao zadnje preostalo oružje u sprječavanju tog negativnog trenda, pred kojim Zapad uredno okreće glavu.
Mimo ovih moralnih razloga, stupati u blisko savezništvo s Erdoğanovom Turskom ne čini se zdravim ni geopolitički gledano. Iako još uvijek formalno članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU, Turska je bolesnik u tom društvu. Nakon sloma komunizma i nestanka Sovjetskog Saveza, glavni neprijatelj Zapada danas je radikalni islam, s kojim otvoreno koketira i koji podržava turski predsjednik. Ulaziti u savezništvo s Turskom znači uvijek pomalo okrenuti leđa Zapadu. Za Tursku i danas vrijede riječi ruskog cara Nikolaja I. o “bolesniku s Bospora”. Zapad mora vidjeti na koji će način izaći na kraj s Turskom i Erdoğanom. Kada sljedeći američki predsjednik bude pokrenuo reformu NATO saveza, a možda ga i potpuno ukinuo kao beskorisnu i skupu mašineriju, Turska je prvi kandidat za izbacivanje. Okretanjem Amerike Iranu, Turska ima svaki razlog za nervozu, jer prestaje biti miljenik Zapada. O njezinu članstvu u EU nitko razborit ozbiljno ne razmišlja. Turska ostaje tu samo kao teško rješiv problem i veliki izvor nestabilnosti za Europu.
Notorni primjer turskog izvoza nestabilnosti u Europu jest aktualna migrantska kriza i ucjene oko zaustavljanja migrantskog vala. Europa je, kao što znamo, postala talac Turske. Situacija u kojoj se danas nalazi EU čisti je ishod politike njemačke kancelarke Merkel, za koju s pravom možemo sumnjati da također koristi migrantsku krizu, i gura EU u neprincipijelnu koaliciju s Turskom radi promicanja njemačkih interesa. Migrantske rute nekako se poklapaju s planiranim rutama plinovoda, koje završavaju u Iranu. Utoliko je znakovit ovaj Erdoğanov posjet Hrvatskoj, jer on može značiti samo pristajanje Hrvatske na njemačku igru. Uz već uigranu Srbiju, s nama u timu Njemačka na Balkanu dobiva jaku momčad za svoj koridor prema Istoku. Bilo je jako zanimljivo promatrati naše desničare, suvereniste i promotore Uspravnice kako, pored slavljenja multikulturalnosti, prisežu ovom klubu, dok se zemlje Višegradske skupine, kamo navodno pripadamo, snažno opiru tom njemačko-turskom paktu i ponižavanju Europe pred Turskom.
Utjecajni američki portal “Politico” napravio je rang-listu europskih država po njihovu vanjskopolitičkom utjecaju. Hrvatska je na samom začelju te liste. Posljedica je to našeg diplomatskog lutanja, pa i odsutnosti bilo kakve aktivne vanjske politike, za mandata bivše ministrice Pusić. Naše sadašnje hvatanje u kolo s bolesnikom Europe ne čini se kao način da bitno poboljšamo rejting, već prije kao signal nepostojanja vizije, nastavka lutanja i trajnog vezivanja za europsko dno.
>> Zdravko Tomac zbog Vesne Pusić poslao otvoreno pismo Oreškoviću
Turska nije bolesnik Europe, fizicki je jaka i zdrava, a 'sihocki' ne zaostaje za 'normalnim licemjernim ' europskim zemljama koje stite svoje interese s puno vise putra na glavi.