U Hrvatskoj traju rasprave oko presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Haagu, posebice kad je u pitanju presuda po hrvatskoj tužbi. Svakakvi se zaključci izvlače. Ima onih koji žele na tome dnevnopolitički poentirati, različita su tumačenja, politička i pravna, ali najčešće laička i emotivna. Neće presude dovesti ni do poboljšanja i razjašnjavanja odnosa između Srbije i Hrvatske, to se već vidjelo po reakcijama iz Srbije. Bit će još puno žuči proliveno u raspravama o karakteru rata.
Ali ima jedna epizoda koja bi se sada u Hrvatskoj trebala raščistiti. To je pitanje kako je funkcionirao hrvatski pravni tim te tko je imao kakve uloge u njemu i oko njega. O tome je baš jučer za HRT prvi put progovorio Mirjan Damaška, do 2013. voditelj hrvatskog tima, svjetski priznati stručnjak kaznenog i međunarodnog poredbenog prava, kada ga je politička elita naprasno smijenila i odbacila. Damaška je za HRT rekao ovo: "Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drukčiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla. Kad je pak riječ o razlozima mog odlaska, najvažniji je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao."
Damaška je u spomenutom razgovoru opširno raščlanio haašku presudu, što je u hrvatskoj tužbi možda trebalo mijenjati, a mene je podsjetio na epizodu iz jeseni 2012., kada sam se s njime našao na kavi preko puta Ministarstva pravosuđa, u vrijeme kad je bio i radio s timom u Zagrebu. Naša su suradnja i poznanstvo tada već bili duljeg vijeka. Recimo, on je bio prvi koji je za Večernjakovu knjigu o Titu, čiji sam autor, dao opširan intervju gdje je s pravne strane pokušao dokazati kakva je moguća Titova odgovornost za ratne zločine vezano uz Drugi svjetski rat i poraće.
Nakon izlaska knjige zvao ga je Ivo Josipović i rekao mu da nije trebao davati takav intervju. Pametnome dosta! O tome smo dugo šutjeli, kao što je on sve vrijeme šutio o velikim problemima u hrvatskom timu, od toga da se sve radi u zadnji trenutak, do toga da nema dovoljne komunikacije, posebice s Britancima. Tada se izjadao, ali ništa od toga nije htio iznijeti u javnost kako ni na koji način ne bi naštetio hrvatskoj tužbi. Sada je progovorio, kad je presuda donesena, i kad njegove riječi više ne mogu utjecati na nju. Ali bi trebale utjecati na to da se u Hrvatskoj ispitaju njegovi navodi. Jer pravnici tvrde kako su ti navodi dostatni da se svakako provede istraga.
Međutim, kako u Hrvatskoj to najčešće biva, bit će po onoj staroj "pas laje, karavane prolaze". Kako god, Damaškini navodi još su jedan dokaz i pokazatelj kako funkcioniraju hrvatski sustav i hrvatska politika – bez dugoročne strategije, bez potrebnih međustranačkih konsenzusa kad su tema nacionalna pitanja, često bez dobrog planiranja, bez potrebne komunikacije, pod utjecajem vanjskih čimbenika za koje je upitno koliko se njihovi interesi poklapaju s našima... "U zadnji čas", tako se u Hrvatskoj radi. Zato rapidno propadamo jer političke elite nemaju rješenje ni za što, osim što se bave vlastitim opstankom! "Pas laje, karavane prolaze", ali doslovce, jer karavane Hrvatica i Hrvata odlaze za boljim životom u svijet. Ti se ljudi mahom više nikad neće vratiti. Tko će ostati ovdje, zarađivati? Tko će puniti proračun? Situacija je alarmantna, dijagnoza je davno poznata, ali terapije još nema. HDZ nudi njemački čarobni štapić. Na papiru se može činiti idealnim. Ali hoće li ga provesti? I tko, kako?
>>Kako nakon presude: kao napadnuta zemlja tražiti odštetu, kao pobjednik biti nadmoćan
>>'Tužba za genocid protiv Srbije bila je politička odluka'
Izbacivanje prof. Damaške iz tima za haašku tužbu za genocid govori nam da je za Milanovića i Josipovića Hrvatska slučajna država, a i Jugoslavija - neprežaljena!