Izvješće “samoprozvane braniteljice ljudskih prava u svijetu”, kako je kineska vlada okarakterizirala američku vladu u svom “zapisu o stanju ljudskih prava u SAD-u”, ipak daje uvid u stanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Naši su mediji uobičajeno isticali negativnosti koje smatraju bitnima, a bez dublje analize. Većina naslova ističe da su nam problemi korupcija i nasilje (nad ženama, novinarima, LGBT osobama, manjinama...) te ustaštvo.
DORH je nastavio kazneni progon u nekoliko većih korupcijskih predmeta, ali u istaknutim predmetima presude su “često ukinute nakon žalbe” pa se zaključuje: “korupcija je i dalje problem, te se procesuira popriličan broj istaknutih predmeta u vezi s korupcijom. Dužnosnici se katkad nekažnjeno bave koruptivnim radnjama”.
Ako se procesuira to baš i nije problem, zar ne!? Primjeri čestog ukidanja presuda se ne navode, a niti obrazlaže što je u tomu problem. To može ukazivati da neki suci imaju problema, ali što god se htjelo sugerirati to je trebalo i potkrijepiti. Izvješće je nepotpuno i jer ne daje primjere nekažnjenih koruptivnih radnji dužnosnika pa se samo može nagađati na što se mislilo. Za pretpostaviti je da se pri tomu spominjanjem afere “štandovi” ne misli na to što je gradonačelnik Milan Bandić oslobođen, jer slučaj nije okončan. Ako se mislilo na dugotrajnost procesa, notoran primjer bili bi predmeti protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u kojima je nakon devet godina pravomoćno okončan tek jedan slučaj, premda se to ne spominje. Ali i u zemljama s dugom pravosudnom tradicijom koje nisu bile suočene s tranzicijskim bolestima, takvi procesi dugo traju.
U Austriji je, otprilike kad i Sanaderova, krenula istraga u aferi Buwog koja je obuhvatila i bivšeg ministra financija Karl-Heinza Grassera, vezano za prodaju šezdesetak tisuća državnih stanova ispod cijene i štete od barem 200 milijuna eura, te se 2009. doznalo za proviziju od deset milijuna eura koju je dobio i ministrov prijatelj i vjenčani kum, za kojeg on, kako tvrdi, nije znao da se bavi lobiranjem. Suđenje ministru i 15-orici počelo je 12. prosinca 2017., zasad bez presude. Američko izvješće slučaj spominje bez ijedne opaske.Po pitanju diskriminacije, gdjeprevladava ona nad srpskom i romskom manjinom, američka vlada poziva se na riječi pučke pravobraniteljice, što je poruka da se njezini stavovi ne mogu ignorirati.
Riječi koje u korijenu imaju ustaše, spominju se pet puta. Prigovor je nevladinih udruga i interesnih skupina da se zakon i odluka Ustavnog suda vezano za simbole i slogane ustaškog razdoblja nedostatno provode; židovske zajednice ističu sve veću pojavu ustaških grafita; spominje se odvojeno komemoriranje žrtava ustaškog režima u Jasenovcu; navodi slučaj ustaškog pozdrava u potpisu internetskog poziva čelnika A-HSP-a te veličanje ustaškog režima vezano za porast nacionalizma među mladima prema izvješću Europske komisije. Iz toga se ne može iščitati da imamo problema s “otvorenom ustašizacijom”, kako neki tvrde.
Jer onda bi s puno jačim argumentima mogli govoriti i o “nacifikaciji” recimo u Austriji, Njemačkoj ili Švedskoj, nekim od naših uzora u EU. Dok se kod nas navode uopćene tvrdnje, nevladine organizacije u Austriji izvješćuju o 503 antisemitska incidenta u 2017. (pet fizičkih nasrtaja, 28 prijetnji i uvreda, 203 pisma ili poziva, 51 slučaj vandalizma, 171 internetske objave) desnih, ali i lijevih ekstremista. Od 1200 telefonskih pritužbi 44 posto ih je zbog protuislamskih i protumigrantskih aktivnosti. Policija bilježi 1100 neonacističkih, rasističkih, islamofobičnih i antisemitskih slučajeva.
Antisemitizam u Njemačkoj, uključujući fizičko i verbalno nasilje, prisutno je na javnim protestima, sportskim i društvenim događanjima, školama, na ulici, u medijima i na internetu. Policija bilježi 1504 antisemitska kriminalna slučaja (pa i slučaj petorice policajaca koji su razmjenjivali nacističke poruke) u 2017. uz 28 slučajeva nasilja. Zabilježena su i 1054 slučaja politički motiviranog kriminala desnih ekstremista, od kojih su 744 ksenofobična. Za Švedsku se navode podaci za 2016. o 182 antisemitska kriminalna slučaja (277 u 2015.), uz 10 slučajeva nasilja iz mržnje. Vlasti su pokrenule istragu u 58 % prijavljenih slučajeva, dok je optužba dignuta u svega 4 % slučajeva.
UN-ov je odbor izrazio zabrinutost zbog razine rasističkih zločina iz mržnje prema Afro-Šveđanima, Židovima, Muslimanima i Romima. Tim izvješćima više bi odgovarala izvješća, recimo Human Rights Watcha za 2005. u kojem se govorilo o ubojstvu u Karinu i Ostrovici, uništavanju vozila srpske registracije u Pakoštanima, Benkovcu i Zagrebu, napadi na putnike u autobusima na putu kroz Rijeku i Delnice, te u vlaku u Vinkovcima i Zagrebu... Već i površna usporedba američkih izvješća upućuje kako bi u nas valjalo poraditi na objektivnoj prezentaciji. Osim ako nekome ne odgovara baš ovako.
O stanju ljudskih prava brinu se policija, vojska, tužiteljstvo, sudovi, zdravstvo i druge institucije koje plaćamo iz proračuna. Nevladine udruge pak su paraziti na javnom novcu, tj. lopovi i prevaranti koji se iza ljudskih prava skrivaju samo kako bi mogli živjeti na tuđoj grbači ne radeći ništa. Tako te udruge ustvari krše temeljna ljudska prava građana i atakiraju na njihovu imovinu, zbog čega bi ukidanje udruga za ljudska brava ustvari bila borba za ljudska prava.