Bio je to jedan sasvim pristojan summit. Za nas, koji dolazimo iz država koje su vidjele i gadnija razdruživanja, prvi summit šefova država i vlada EU na kojemu se usvaja sporazum o izlasku jedne države članice iz Europske unije izgledao je iznimno pristojno, s puno tapšanja po ramenu i energičnih stisaka ruke. S osjećajem žaljenja, kao što su praktički svi naglašavali u svojim izjavama, jer svima je žao što su Britanci odlučili na taj način povući svoju zemlju iz velikog projekta europskih integracija. Ali i s osjećajem zadovoljstva što je taj proces razdruživanja ispregovaran uredno, i što se Brexit, koji se lako mogao dogoditi u kaosu, ipak događa na jedan miran, uređen, predvidiv način.
Velike zasluge za to ima Michel Barnier, glavni europski pregovarač o Brexitu. Pregovori koje je on vodio uime 27 država članica koje ostaju u EU bili su iznimno transparentni, puni strpljivosti i nijednog krivog poteza s njegove strane.
Transparentni jer zaista je fascinantna količina dokumenata, prezentacija i pojašnjenja koje su Barnierov tim i Europska komisija javno objavljivale tijekom cijelog trajanja pregovora. Usporedimo li to s našim, pristupnim pregovorima o ulasku Hrvatske u EU, u kojima su se naši pregovarači bojali i vlastite sjenke a kamoli da bi se sami potrudili obasjati sadržaj pregovora reflektorima javnosti, ovo su bili pregovori koji zadovoljavaju sve: i potrebu da se dogovara bez nepotrebnog curenja osjetljivih informacija dok one još nisu dogovorene, ali i potrebu da se zadovolji interes javnosti da sazna sadržaj onoga o čemu se pregovara.
Pogledajte protivnike Brexita:
Barnier se u pregovorima trudio razgovarati sa svim akterima koji imaju nešto za reći. Obišao je sve glavne gradove 27 država članica. U Zagrebu je napravio zgodnu gestu: nakon poslovnog sastanka u Banskim dvorima, iskoristio je malo slobodnog vremena da obiđe obližnji Muzej prekinutih veza. Ipak je ovo o čemu pregovara najskuplji razvod i pucanje veze/braka u modernoj povijesti. U muzeju na Gornjem gradu Barnier je mogao naučiti nešto o tome kako i iz najbolnijeg razvoda izvući neku pozitivnu energiju i nastaviti dalje.
Strpljivo je Barnier slušao i dvojicu britanskih ministara za Brexit, pa i u trenucima kad su tako nepripremljeno dolazili pregovarati da se činilo da uopće ni ne razumiju razliku između carinske unije i jedinstvenog tržišta EU, slušao je oporbene političare, škotske i sjevernoirske političare s njihovim posebnim perspektiva, a u tom nizu susreo se i s Nigelom Farageom, britanskim euroskeptikom i zastupnikom UKIP-a u Europskom parlamentu koji je sve to (ili barem 50 posto toga) s Brexitom i zakuhao.
Barnier je ljetos prepričao jednu anegdotu s tog siječanjskog sastanka s Farageom. Kad ga je pitao kako on, koji se tako zdušno zalagao za izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU, vidi budući odnos UK-a i EU, Farage mu je odgovorio: “Gospodine Barnier, EU više neće postojati”.
Nije se Barnier trebao sastajati s Farageom da bi otkrio takav stav. Mogao je, primjerice, pogledati moj intervju s Farageom u danima uoči ulaska Hrvatske u EU 2013., kad sam ga pitao upravo to: što misli da će se dogoditi s EU ako Britanci na referendumu odluče izaći?
“Ako britanski građani izglasaju izlazak iz političke Unije i ako ponovno uspostavimo razuman trgovinski odnos, mislim da će učinak toga biti taj da će puno zemalja slijediti za nama. I to će biti kraj ovog projekta. Dobro!”, odgovorio je tada.
Farage, naravno, nikad nije predstavljao britansku vladu, oduvijek je bio politički patuljak, glasan i smiješan, i katkad fascinantan TV-materijal, ali u smislu političkog vođenja države nebitan. Ali, ovo razmišljanje, koje je tako iskreno dijelio i s nama 2013. i s Barnierom 2018., utjecalo je i na europski pristup pregovorima o Brexitu.
Iz perspektive EU, zaista je ključno da Brexit ne bude uspješna priča, da UK ne uspije u ideji da će izlaskom odbaciti sve što joj se ne sviđa, a zadržati sve što joj se sviđalo iz članstva u EU, poput trgovinske razmjene bez zastoja na granici ili povoljne pozicije za londonski City.
Barnier je u tome uspio. Britanske fantazije o tome da mogu uzeti sve što im se sviđa iz EU i uživati u tome izvan EU nisu preživjele sudar sa stvarnošću. U tom sudaru stradala je i jedna velika britanska euroskeptična teorija da je EU nekakva superfederacija u nastajanju koja maltene ždere malu djecu, druge države i nacije.
Nije, nego zajednica suverenih država koje su slobodne u nju ući, a i, kako vidimo, slobodne iz nje izaći. Kakva je to “tamnica” iz koje slobodno išetaš van?
POGLEDAJTE VIDEO: Borzan- S pravom smo se osjećali kao građani drugog reda u EU
Da je otišao u Jasenovac još bi bili na čekanju.