U dijelu javnosti, pa i u nekim institucijama, vjera se često smješta isključivo u privatno područje. Prema tim mišljenjima, vjersko je uvjerenje za uporabu “tek kad se dođe s posla”, ali u društvenim pitanjima ono se želi držati izvan javnosti.
Odvojenost Crkve od države inaugurirala je laicizam kao jedinu i gotovo isključivu javnu opciju. Duh sekularizma širi se u smjeru fundamentalizma, a vjerske slobode nisu ugrožene samo u Kini i u državama u kojima vrijedi šerijatski zakon nego i u Europi, upozorili su prošlih dana svjetski crkveni autoriteti na savjetovanju o religioznoj dimenziji ljudskih sloboda u Rimu.
Dokument II. vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi ističe da ona ide u temeljna ljudska prava i sastoji se u tome “da svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca, bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude prisiljavan da radi protiv svoje savjesti ni sprječavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica”.
Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici “Centesimus annus” vjersku slobodu označio kao izvor svih drugih sloboda. I u nas i u zapadnim demokracijama to je ljudsko pravo sve upitnije.
