Gotovo 8000 stočara koji su 2011. godine, koja se uoči ulaska Hrvatske u EU za stjecanje potpora povećane vrijednosti računala kao referentna godina u proizvodnji mlijeka, te tova goveda, ovaca i koza, danas više nema ni grla stoke. No svejedno na osnovi tih tzv. povijesnih prava i dalje primaju goleme iznose – samo u preklanjskoj godini više od 130 milijuna kuna!
Podsjetimo, prije ulaska Hrvatske u EU, potpore su se isplaćivale namjenski po vrsti proizvodnje i za veći broj proizvoda po količini proizvodnje, da bi našim pristupanjem u članstvo i odabranim sustavom izravnih plaćanja u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP), što osjećamo i danas, proizvodnja pala u drugi plan. U trenutku pristupanja EU osnovna regulativa je, naime, bila Uredba (EU) 73/2009 u kojoj se cijelo jedno poglavlje odnosi na odredbe u novim državama članicama koje su s plaćanja po proizvodnji, kilogramu proizvoda i po grlu stoke, prešle na jedinstveno plaćanje po površini.
A olakotna okolnost bila je ta što je svaka nova članica EU mogla uspostaviti “nacionalnu rezervu” kojom bi povećala prava na plaćanje poljoprivrednicima u određenim sektorima koji su se našli u posebno teškom položaju zbog prijelaza na program jedinstvenih plaćanja, kao i za plaćanja novim poljoprivrednicima. Na temelju tih odredbi, kako doznajemo u Ministarstvu poljoprivrede, članice su mogle povećati jediničnu vrijednost prava na plaćanje poljoprivrednicima u nepovoljnom položaju zbog prelaska na novi sustav potpora i na više od 5000 eura po hektaru ili pak poljoprivrednicima koji prvi put traže potporu dodijeliti nova prava na plaćanje (novi poljoprivrednici).
U2013. i 2014. godini pri izračunu je u obzir djelomično uzet prijašnji iznos financijske potpore isplaćen svakom poljoprivredniku, odnosno vrijednost prava koja je imao u okviru dotadašnjeg sustava potpore, čime se htjelo izbjeći prenagli prekid u razini financijske potpore koja mu je isplaćivana do prelaska na novi model. Korisnicima su se dodjeljivala prava na plaćanja koja su mogla biti: regionalna prava na plaćanja – za oranice i trajne nasade, te livade i pašnjake (1 pravo – 1 prihvatljivi hektar poljoprivredne površine), regionalna prava na plaćanja povećane vrijednosti za sektore mlijeka, tova goveda, ovce i koze te duhan i posebna prava na plaćanja hrvatskim poljoprivrednicima koji obavljaju djelatnost u sektoru goveđeg i telećeg mesa, sektoru mljekarstva ili sektoru ovčjeg i kozjeg mesa, a ne posjeduju prihvatljive hektare u prvoj godini primjene programa jedinstvenih plaćanja, čija vrijednost smije prijeći 5000 eura po pravu.
– Korisnicima posebnih prava uvjetovano je da u 2012., 2013. i 2014. godini zadrže barem 50% poljoprivredne aktivnosti koju su obavljali prije prijelaza na program jedinstvenih plaćanja, izražene u osnovnom stadu – kažu u Ministarstvu.
Hrvatska je za tu mogućnost izdvojila za nacionalnu rezervu najviši dopušteni iznos od 20% od ukupne omotnice za izravna plaćanja (koja je iznosila 373 milijuna eura) i namijenila ga poljoprivrednicima u sektorima mlijeka, tova goveda, ovaca i koza te duhana na temelju njihove proizvodnje u 2011. godini te onima koji su investirali u proizvodnju i u 2012. povećali broj grla stoke koju drže. No od 2015. mijenjaju se uvjeti za provedbu izravnih plaćanja u okviru ZPP-a propisanih Uredbom (EU) 1307/2013 i potpore više nisu vezane za proizvodnju.
Sva dotadašnja prava prenesena su na broj prijavljenih hektara, a mogao je to biti i samo jedan. Vrijednost prava u 2015. izračunavala se temeljem vrijednosti isplaćenih izravnih plaćanja u 2014. pa je poljoprivrednik s velikim iznosima potpora za izravna plaćanja iz te godine, koje je dobio izravno temeljem proizvodno vezanih potpora u sektoru stočarstva u obliku premija, specifične potpore ili neizravno kroz vrijednost posebnih prava na plaćanja ili regionalna prava na plaćanja povećane vrijednosti temeljem referentne proizvodnje iz 2011. tu vrijednost mogao preslikati na minimalno jedan prihvatljivi hektar poljoprivrednog zemljišta u 2015., ako se ne radi o proizvođaču koji uz stočarsku ima i biljnu proizvodnju.
To je ujedno i razlog zbog čega su jedinične vrijednosti prava na plaćanja dodijeljenih u 2015. u velikom rasponu – od 20,38 eura do 10.416,91 eura. Doznajemo kako je u toj godini više od 15 tisuća poljoprivrednika imalo nacionalnu vrijednost prava na plaćanja od 169,83 eura, i to za više od 300.000 hektara, dok je ukupna vrijednost dodijeljenih plaćanja veće vrijednosti od nacionalne iznosila gotovo 68,6 milijuna eura ili 514,5 milijuna kuna.
– Osim održavanja poljoprivredne površine pogodne za poljoprivrednu proizvodnju, poljoprivrednicima se nije smjelo određivati ništa drugo u vezi s proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda. Osnovna potpora dohotku za koju se dodjeljuju prava na plaćanja proizvodno je nevezana te stoga nije moguće ostvarenje potpore uvjetovati proizvodnjom – ističu u Ministarstvu, što znači da stočari odjednom više nisu bili obvezni ni zadržati stoku koju su morali držati u razdoblju 2012.-2014.
Na upit koliko se točno godišnje isplati potpora stočarima na temelju povijesnih prava i koliko od toga onima koji više nemaju stoke, iz Ministarstva odgovaraju kako je, prema Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, u 2020. godini, primjerice, ukupno 21.535 korisnika dobilo uvećanu vrijednost prava na temelju stoke. Stočarima sa stokom koji imaju povijesna prava isplaćeno je 737,8 milijuna kuna, dok 7794 korisnika više nema prijavljeno nijedno grlo stoke, a dobili su ukupno 132,811.540,25 kn potpora kroz osnovno i zeleno plaćanje, odnosno 18% iznosa od ukupne isplate od 870,7 milijuna kuna po istoj osnovi stočarima koji imaju povijesna prava. U prosjeku su, znači, dobili oko 2300 eura po gospodarstvu ili oko 17.000 kuna.
– Potpore za stočare bez stoke potpore su za površine, a ne za stoku – napominju iz Ministarstva, no ne govore kolika je razlika u isplatama između njih i onih čije su potpore od početka vezane samo za hektare.
Prosječna nacionalna vrijednost prava na plaćanja iznosi 169,83 eura, a prosječna isplata za zeleno i osnovno plaćanje stočarima s povijesnim pravima koji više nemaju stoke, koja je obuhvatila više od 63.800 hektara, 175,66 eura, što znači da oni i dalje imaju veća prava, odnosno veće potpore po hektaru od korisnika koji nisu bili u sustavu izravnih plaćanja u 2014., koji se ne ubrajaju u kategoriju novih korisnika kojima su se prava u 2015. mogla dodijeliti iz nacionalne rezerve – i kojima je početna vrijednost prava te godine iznosila nula kuna.
Stočari s povijesnim pravima koji imaju stoku uvećana su prava dobili za 328.000 hektara, i to u prosjeku 179,90 eura po hektaru, s time da se na ljestvici Top 10 korisnika povijesnih plaćanja u 2021., koju je objavio portal Agroklub, vidi kako vrijednost prava po hektaru kod nekih korisnika iznosi i gotovo 6000 eura, no prva desetorica, tvrdi se, i dalje drže stoku na svojim farmama. A to je samo dio potpora koje farmeri mogu ostvariti.
U resornom ministarstvu tumače kako se od 2015. primjenjuje i mehanizam ujednačavanja vrijednosti prava na plaćanja ili tzv. konvergencija, kojom se vrijednosti i utjecaj povijesnih prava u ukupnom pravu na plaćanja po raznim osnovama postupno smanjuje.
– Konvergencija je jedan od strateških ciljeva poljoprivredne politike koja osigurava ravnomjerniju raspodjelu izravne potpore po površini. Zato 2019. ni jedno pravo nije imalo vrijednost nižu od 60% nacionalne jedinične vrijednosti u toj godini, a Strateškim planom ZPP-a 2023.-2027. predviđeno je da će do 2026. konvergencija biti 85%, odnosno sva prava na plaćanje u 2026. trebaju imati vrijednost najmanje 85% prosječnog jediničnog iznosa za osnovnu potporu dohotku planiranog za tu godinu – ističu. Na upit jesu li konzultirali i Europsku komisiju vezano za stočare koji više nemaju stoke, mogu li im se povijesna prava umanjiti ili prestati isplaćivati, odgovaraju kako je sve u vezi s potporama u okviru “povijesnih prava” napravljeno na temelju EU regulativa.
Za novo programsko razdoblje ZPP EU, koje počinje 2023., radit će se novi izračun vrijednosti prava na plaćanja, a tzv. povijesna prava i dalje će se nastaviti isplaćivati. Naš izvor iz Ministarstva tvrdi kako se ona mogu ukinuti ili svima ili nikome, bez iznimaka, pa nije čudno što svi u lancu šute, iako bi se (ne)potrebno isplaćenim apanažama, kojima je povod bila stoka, a danas prazne štale, mogao, primjerice, umiriti onaj dio stočara kojima će se smanjiti potpore za “područja s prirodnim ograničenjima za poljoprivrednu proizvodnju” koja su pogodna samo za pašnjake: gorsko-planinska područja, područja sa značajnim prirodnim ograničenjima (koja nisu u gorsko-planinskom području) i područja s posebnim ograničenjima.
– U razdoblju od 2014. do 2022. ukupna alokacija za tu namjenu iznosi 437,3 milijuna eura. Do kraja 2020. isplaćeno je 306,4 milijuna eura, što je u prosjeku oko 52 milijuna eura godišnje imajući u vidu da se s provedbom mjere započelo 2015. – kažu u Ministarstvu, dok je za razdoblje od 2023. do 2027. osigurano 172,5 milijuna eura ili 34,5 mil. eura godišnje. U odnosu na trenutačno razdoblje radi se o smanjenju od oko 33%.
Stočar Mladen Kušeković koji danas u Lici na području Udbine ima 580 goveda svih kategorija u sustavu ekološkog uzgoja te vlastitu maloprodaju mesa nije u “sustavu” povijesnih prava. Smatra kako u vrijeme kad se stalno govori da nema više novca za potpore, novac koji se isplaćuje na temelju povijesnih prava stočarima koji odavno nemaju stoke nije ništa drugo do legalna pljačka.
– Dužnost svakoga je da to kritizira i osudi, jednako kao i problem golemih površina pašnjaka i livada u Arkodu bez ikakve proizvodnje – tvrdi Kušeković te dodaje kako nisu problem stočari koji dobivaju novac i imaju stoku, no novac koji neki bez ijednog grla dobivaju već 10 godina, a dobivat će ga i u novom programskom razdoblju ZPP-a, odavno je trebalo preraspodijeliti.
– Podatak da u Hrvatskoj pravo na tzv. povijesna plaćanja koristi otprilike 24.000 poljoprivrednih gospodarstava, od kojih trećina njih, odnosno oko 8000 više nemaju u vlasništvu ni jedno grlo stoke, nečega, na temelju čega su ta ista prava ostvarena sukladno proizvodnji, odnosno broju životinja koje su imali u referentnoj 2011. godini, nema veze sa zdravim razumom. Naime, kad bi netko od odgovornih razmislio o toj činjenici i malo to analizirao, jedini bi zaključak mogao biti da u cijeloj ovoj temi koju kolokvijalno zovemo strategija hrvatske poljoprivrede netko stvarno nije normalan. Svi se sjećamo kako je neposredno pred ulazak Hrvatske u EU, kad se pokrenula tema o uvjetima koji naše poljoprivrednike čekaju nakon pristupanja, jedan od njih bio i taj da takva gospodarstva moraju i dalje zadržati stočarsku proizvodnju s dopuštenim smanjenjem do 50%. Kako i kad je ta odredba ukinuta, ja ne znam. No ako trećina njih i dalje ostvaruje financijske prihode u iznosu od 132 milijuna kuna godišnje, to je čak 1/3 ukupnih godišnjih plaćanja za proizvodno vezane potpore za sve sektore poljoprivredne proizvodnje u RH, odnosno dio potpora koje izravno utječu na održavanje postojeće (kad već ne možemo ništa povećati), ionako premale domaće proizvodnje. Ili da budem još precizniji, to je iznos identičan potporama za prozvođače mlijeka – sektor koji je već pred gašenjem jer uz otkupnu cijenu po litri od nešto malo više od 2 kune te drastično povećanje cijena stočne hrane i ostalih inputa ta proizvodnja gubi smisao – objašnjava Kušeković.
Žalosno, ali istinito, neki od primatelja tog novca poduzeća su koja su već u stečaju, a ima i primjera da su takva poduzeća osnivači i vlasnici drugih poduzeća koja uredno dalje posluju i primaju te iste potpore, dodaje.
– Perverzija je blaga riječ za takvu pojavu koja je izgleda moguća samo u Hrvatskoj. U tom kontekstu komentirati najavu smanjenja potpora za poljoprivrednu proizvodnju na područjima s prirodnim ograničenjima i ekološku proizvodnju, s posebnim naglaskom na gorsko-planinska područja (GPP), koja će posebno pogoditi veće proizvođače, također je besmisleno jer kako drukčije objasniti komentar resornog ministarstva da “te mjere u proteklom razdoblju nisu dale očekivane rezultate”? Moje je pitanje, u kojem su dijelu RH i u kojem poljoprivrednom sektoru bilo koje mjere dale rezultate, a posebice koliko je mjera za ostvarenje povijesnih prava za spomenutih 8000 gospodarstava u proteklih 10 godina dala rezultata? Ako je samo za 2020. isplaćeno 132 milijuna kuna, ispada da smo u tom razdoblju ni na što potrošili otprilike pola Pelješkoga mosta – tvrdi Kušeković.
S druge strane, naglašava, najavljene mjere smanjenja potpora za GPP i ekološku proizvodnju u suprotnosti su sa ZPP-om za sljedeće programsko razdoblje s obzirom na činjenicu da on upravo ide u smjeru da se što više koriste takvi prostori koji u našoj zemlji zauzimaju gotovo 50% površina.
– Umjesto da shvatimo sve prednosti tog smjera i iskoristimo sve blagodati koje nam je Bog dao, mi idemo u suprotnom smjeru maštajući o nekoj intenzivnoj proizvodnji za koju smo dokazano nekonkurentni unatoč silnim milijardama upumpanim u taj sektor tijekom proteklih desetljeća. Smatram da se uz smislenu politiku, koristeći brojna iskustva drugih, sličnih zemalja, upravo na tim područjima mogu ostvariti značajni proizvodni rezultati s posebnim naglaskom na zdravu, domaću hranu. Da je tome tako, dovoljno je pregledati izvješća o poljoprivrednoj proizvodnji otprije 50 i više godina iz kojih je vidljivo da smo došli na dno dna unatoč silnom tehnološkom napretku i dostupnosti svih mogućih informacija i financijskih sredstava – upozorava naš sugovornik.
Dodaje kako posebno zabrinjava činjenica da unatoč brojnim prijedlozima, molbama, dokazivanjima... ozbiljni poljoprivrednici i dalje od odgovornih ne dobivaju signale da su napokon shvatili da to što se i kako radi ide u smjeru koji je poguban za budućnost hrvatske poljoprivrede, a time i stvaranju preduvjeta da ne ovisimo o drugim, vanjskim faktorima za namirenje osnovnih potreba za hranom za vlastito stanovništvo. predsjednik Udruge Baby Beef Zvonimir Širjan koji na četiri farme u Zagrebačkoj i Ličko- senjskoj županiji u jednoj godini utovi između 14 i 16 tisuća komada junadi i jedan je od naših najvećih proizvođača, pita se zašto Ministarstvo poljoprivrede i APPRRR isplaćuju povijesna prava “stočarima” koji odavno nemaju stočarske proizvodnje.
– I nama koji proizvodimo konvergencijom su se od prve godine povijesna prava smanjila čak šest puta, sad smo na samo 15% od onoga što smo dobivali na početku. Najbolje je prestati proizvoditi i onda nema brige jer kad treba pomoći proizvođačima odgovor je uglavnom ne može se, ne zna se... – optužuje Širjan. Drži da je država trebala tražiti iznimku za one koji su prestali proizvoditi stoku da im se onemogući isplata po osnovi povijesnih prava.
– Oni na to više nemaju prava. S druge strane, ozbiljni proizvođači, koji svaki dan muče muku kako spojiti kraj s krajem sa skupim žitaricama, gnojivima, herbicidima, gorivom, stavljaju se u bezizlaznu situaciju. Država bi trebala razlučiti one koji rade od onih koji ne rade – poručio je Širjan.
Potpredsjednik HPK Mato Brlošić kaže kako čak poznaje određeni broj ljudi koji su imali i dobili povijesna prava i dobivaju uvećane potpore, a stoke danas nemaju.
– Oduvijek smatram da su se povijesna prava trebala vezati uz uvjet zadržavanja minimalno 50% uvjetnih grla. A ako njih više ne bude, nema ni povijesnih prava. Čisto sumnjam da se to nije moglo urediti nekim pravilnikom, da onog trenutka kad u JRDŽ registru (Jedinstveni registar domaćih životinja) više nema uvjetnih grla, da se takvima brišu povijesna prava. Isto tako bi se svim stočarima koji dobiju državno poljoprivredno zemljište na osnovi stoke, a kasnije je u JRDŽ-u više nemaju, trebali raskinuti ugovori o zemlji. To je jedino što treba napraviti i što bi bilo pošteno u poljoprivredi – napominje Brlošić.
Sukladno direktivama EU, povijesna prava su se konvergencijom smanjivala i u 2015. i 2016. znatno su pala, kako bi se izjednačavala s ostalim pravima, no i dalje su veća, zaključio je.
>> VIDEO Plenković najavio: Smanjujemo stopu PDV-a na higijenske uloške i tampone!
Upravo tako, Ministarstvo poljoprivrede koje u potpunosti kontrolira HDZ, godinama radi velike štete onima koji proizvode i novac daje onima koji baš ništa ne proizvode. Na taj način preko neradnika otimaju se sredstva koje nikakva EU nije nikada niti planirala dati onima koji ništa ne proizvode. Treba pitati ministricu zašto podržava ogroman uvoz hrane a ne hrvatske proizvođače? Ovo je sramota.