Reakcija Line Červara nakon poraza hrvatskih rukometaša na Svjetskome prvenstvu ubraja se u klasiku hrvatskoga ponašanja kad treba otkloniti razgovor o vlastitoj odgovornosti. Naš bi izbornik danske suce strpao u zatvor i riješio problem kojega ne bi ni bilo da je on bolje pripremio momčad za susret s Brazilcima. Od deset ponovljenih utakmica s tim protivnikom, vjerojatno bi i Červar svih deset pobijedio; tolika je, objektivno, razlika u klasi. Ali, izgubio je jednu koja je gurnula Hrvate u tolike probleme da su se morali vaditi protiv Nijemaca, što na njihovu terenu, i uz njemačku tradicionalnu moć, nije bila obična misija. Možda bi i uspio u toj nemogućoj misiji da mu suci nisu stali na put i tako mu dali u ruke alibi da više ni on ne govori ništa o svojoj krivnji za poraz od inferiornog Brazila, nego o grešci danskoga para protiv snažne Njemačke. Mogla je kapitalna greška Hrvate i skuplje stajati da nisu s Francuzima pokazali koliko su jaki kad poštuju i sebe i protivnika. Ispalo je na kraju da je vuk pojeo magare, i da magare mora biti sretno što još ima vukova, da se ima koga plašiti.
Stvari iz sporta mogu se preslikati na ozbiljniju sferu politike, gdje je opet na provjeri razina (ne)kritičnosti društva. Mjesecima traje igra skrivača a da maske još nisu pale. Što je posrijedi: borba za vlast ili rat oko novca? Misterij se produljuje sa svakom novom epizodom, kao u kakvoj dobro režiranoj kriminalnoj priči. Svi govore, osim onih koji drže jezik za zubima. Jesu li (i) u tome indicije o mogućoj krivnji? Država, zasad, dobro čuva tajne, osim kad je i njoj potrebnije da ih otkrije. Čuvena Nietzscheova teza da „u svim institucijama kroz koje ne puše oštar vjetar javne kritike korupcija raste poput gljive“, vraća se u javni prostor u plodnome trenutku. Hrvatsku, naime, i dalje zapljuskuju plimni valovi koji mogu biti u tješnjoj vezi s nekim političkim kretanjima, možda i unutar same vlasti, ostavljajući ponovno na obali puno mulja kojemu nije lako odrediti podrijetlo. Jesu li to specijalni ratovi protiv vlasti, koji su i drugdje već viđeni, ili samo obične političke borbe koje se vode iz nepoznatih bunkera? Dok se ne razjasne, nije sigurno da su pravi problemi zemlje i države u nekoliko lažnih korespondencija, i u nekoliko montiranih slika, koje se serviraju javnosti kao novi dokaz da u Hrvatskoj postoji političko podzemlje, paraobavještajno, ili možda i drukčije, i da je u stanju pucati ćorcima, kao da su pravi meci. Politika osuđuje pojavu, ali još uvijek spašava ljude; struka je utvrdila (o)lako da je riječi o lažnim uracima.
Kako izgleda fanatik
Tko je sve mogao imati interesa da ih pusti u javnost, i tako produlji stanje neregularnog natjecanja između dviju reprezentacija, od kojih je jedna još uvijek nepoznata, u nekoj ilegali, ili u skrovištu. I u ovom se slučaju spominju skori zatvori, kao da se ne zna tko u državi sve drži njihove ključeve, i u toj se igri biraju porazi koje treba zaboraviti, a slave pobjede koje treba pamtiti. U tipičnoj „atmosferi mase“ gubi se hijerarhija vrijednosti, pa atraktivno dolazi ispred važnoga, strah od drukčijega potiskuje ljubav prema bližnjemu, a u očekivanju istine probijaju su se kojekakve laži. Ispada da svi znaju sve, a zapravo nitko ne zna ništa. Tako je to uvijek kad se prvo metu tuđa dvorišta. Da je pomeo pred vlastitim pragom, mogao je i nekadašnji uvaženi saborski zastupnik Červar pomesti i danske suce, s malo više milosti, ipak, s obzirom na to da su oni napravili svoje mea culpa, što on nije učinio. Po lošem hrvatskom običaju, kod njega nema nikakva smisla da vješti retoričar u njemu upita svakog jutra sportskoga vođu što je loše učinio: Je li, u izgubljenoj utakmici, napravio sve što je u opisu njegova posla da kauboji ne padnu bez ispaljena metka? Naš legendarni izbornik, zaslužan za mnoge velike pobjede, predstavlja se, ne prvi put, kao Churchillov fanatik, koga je legendarni državnik tako definirao da se može odnositi i na našeg rukometnog Napoleona i na mnoge druge znane i neznane hrvatske junake. „Fanatik je čovjek”, piše britanski premijer, ”koji ni pod koju cijenu ne mijenja svoje mišljenje, i ni pod koju cijenu ne dopušta promjenu teme“. Brazil će se u Hrvatskoj dugo povlačiti kao metafora bolnoga poraza jer su s Brazilcima, a ne s Nijemcima, Hrvati doživjeli svoj Waterloo. Bio je to poraz karaktera umjesto da bude trijumf talenta; zato taj slučaj neće moći prolaziti ispod radara zna li se da je dobra analiza neuspjeha najbolja obrana od budućih poraza. Dogodilo se, ne sasvim slučajno, da je Červarova tvrdoglavost, koju neki zovu obranom ponosa, pala baš u loše vrijeme kad se u Hrvatskoj od različitih vrsta zagriženosti gubi smisao za realno i kad opada sposobnost koncentracije na ono što je bitno; bez takve inventure stvari se teško mogu staviti na svoje mjesto, ne samo u sportu, gdje se razorna psihologija nesigurnog pojedinca i presigurne grupe izražava dramatičnije nego u politici, gdje se također može gubiti i kad se dobiva.
Može li se Andreju Plenkoviću dogoditi da u Saboru doživi svoj Brazil, i da ispadne iz igre za medalje? Objektivno, teško, dok na svome terenu nema protivnike koji bi mu mogli zabiti više golova nego što ih on može primiti. Obrana i u politici postaje najbolji napad. A nema se HDZ od koga posebno braniti: SDP je još na koljenima, s Mosta se ne vidi druga obala, Živi zid skuplja nezadovoljstvo kao Bandić otpadnike, a Dalija Orešković još na Rubikonu čeka kad će zakoračiti u vodu. Čak i da se loše pripremi za skore saborske bitke poslije zračnoga poraza svoga ministra, uvijek će biti dovoljno onih legionara koji će tijelima braniti njegova vrata. Njihov interes da se ne mijenja vlast koja ne gubi nije slabiji od Plenkovićeva interesa da ne napušta vlast koja pobjeđuje. To što u Hrvatskoj nestaje osjećaj za mjeru, koji je od antičkih vremena spašavao od pada u jednostranost, ili što slabi kritičko mišljenje, koje je i u srednjem vijeku spašavalo ljude da ne zapadnu u ludilo, ne aktivira nikakve alarmne uređaje. No, kad se pojavi neka lažna korespondencija ili montaža – koju stvarno treba demontirati, da ne bi stradavali nevini ljudi – cijela se država popne na zadnje noge, kao da joj je došao sudnji dan. Vlast reagira kao ruski pop kad je kuga došla do popadije: „Upomoć, narode, pomre selo“! Slike iz bordela nisu ugodne ni kad je objavljeno da su lažne. Nejasno je zašto su uopće objavljivane ako se zna da su lažne; koliko je i time nanesena šteta osobi s montirane fotografije. Ili je to bio jedini način da institucije počnu raditi svoj posao? Razumljivo je da su i u politici profesionalni selektori osjetljivi kad kojekakvi „amateri“ oduzimaju slobodu i dostojanstvo njihovim igračima, a da se i ne pojavljuju na terenu. Ministri imaju pravo na zaštitu, kao što bi je trebao uživati svaki drugi građanin, svaki čovjek, dakle, kad se nađe u ponižavajućem položaju da se netko igra njegovom privatnošću.
Političari kao slika Narcisa
U cijeloj aferi valja najprije razumjeti i zaštititi čovjeka; ministar će se ionako zaštititi sam ili će ga solidarno zaštititi njegovi kolege. Ne govori se bez razloga da je i Bog prvo sebi bradu stvorio. Vladi postaje sve teže čuvati pobjednički duh koji uporno sama stvara oko sebe. U sportu nije lako pobjeđivati najbolje a ne biti najbolji kad se na kraju zbrajaju bodovi i dijele medalje. Hrvatski talent nije nagrađen u Njemačkoj, ali ne zato što netko ne voli Hrvate; taj kompleks odbacivanja održavaju na životu oni koji nisu u stanju pobjeđivati i ne znaju prihvaćati poraz. Kao i drugi narodi, i Hrvati su drugima (ne)simpatični onoliko koliko to zasluže. Može Červar grmjeti na suce ili psovati novinare, ali ne može cijelo prvenstvo svesti na jednu sudačku manipulaciju i medijsku kritiku, čak i da su suci bili tendenciozni, a kritičari nepravedni. Mogu i naši državni izbornici napadati protivničke momčadi, ili ove i one kritičare, ali i oni će se, prije ili kasnije, suočiti s vlastitom odgovornošću za svoje političke uspjehe ili neuspjehe. Točno je da se institut samokritike kompromitirao u totalitarnim režimima, i da ga je teško osloboditi negativnog naslijeđa koje se vuče iz represivnih vremena kad su protivnici sistema sami sebe najteže optuživali! Svi akteri javnoga života i u demokratskoj Hrvatskoj više vole aplauze nego zvižduke. Političari su stvoreni na sliku samoga Narcisa, slično drugim javnim funkcijama, koje također vole svoju sliku. Da su Plenković i Grmoja bili jaki da se u Saboru rukuju, poslije okršaja koji nije proslavio ni jednoga ni drugoga ili da je Lino Červar mogao priznati sucima da i oni mogu promašiti zicer, pokazali bi i drugima put pomirenja. Priznati krivnju spada u kvalitetu, i ljudsku i političku. Nema, međutim, puno javnih osoba koje su spremne reći da su pogriješile iako su svi sigurno usvojili rimsku izreku da je griješiti ljudski. Kao da će kruna pasti s glave sa svakom isprikom ili priznanjem krivnje. Spada li to u političku slabost ili u snagu karaktera? U Mitterrandovu okruženju vladalo je opsadno – i opasno – stanje svaki put kad bi se javno govorilo o njegovim propustima: veliki francuski državnik svaku je kritiku doživljavao kao napad, a samokritiku kao priznanje slabosti. I de Gaulle je pazio što drugi o njemu govore, a sam je uvježbavao svaki javni nastup, svaku rečenicu, da ne bi rekao ono što ne misli. Javnost kažnjava krive riječi. Još je kardinal Richelieu, četiri stoljeća prije njega, prvi shvatio da se ne može vladati protiv javnoga mnijenja, pa je osnovao prvi ured za tisak, kao istinski instrument propagande. Demokracije su s vremenom integrirale javnost u svoj sistem tako da su vlasti postale ovisne o onima koji ih biraju.
Bi li Andrej Plenković išta izgubio na svojoj vjerodostojnosti da je sam rekao ono što govore drugi – da je u sabornici izgubio živce, da ga je Nikola Grmoja uspio isprovocirati i da je prešao granicu koju predsjednik Vlade ne prelazi u parlamentu. Ili da je Mostov zastupnik odustao od optužbe o veleizdaji koja, inače, vodi pred vojne sudove? Ako ima ikakve premijerove ili zastupnikove krivnje u toj nezavršenoj psihodrami, pola bi im se oprostilo kad bi priznali drugu polovicu. Ali, priznanje se u politici tumači kao znak slabosti, a ne kao potvrda snage. Malo tko analizira politiku, a mnogi psihoanaliziraju ličnosti koje su se dale uplesti u sukob u kome, po definiciji, nema pobjednika. Socijalni psiholozi ionako su postavili pitanja o pragu emocionalne zrelosti vladara, pa bi i oni mogli oprostiti drugu polovicu krivnje onima koji bi priznali prvu polovicu. Zna li itko što se u Saboru stvarno dogodilo: je li se dogodio skandal u sabornici ili je skandal izbjegnut? Bliski susret hrvatskoga premijera i jednog saborskog zastupnika doživio je epske, deseteračke interpretacije: nije ni zaključen ni završen, zato što postoje svi uvjeti da se on ponovi, u nekoj drugoj prilici, možda s istim ili drugim ličnostima. U svakome demokratskom parlamentu postoje provokatori, oni se obično izražavaju s mnogo duha, postoje bukači, oni nemaju taj talent, i postoji široka siva zona koja se rasteže poput harmonike, ali obično svira po stranačkim notama. Hrvatski parlamentarizam ne uzdižu dobri govornici, njih je stvarno malo, ne ugrožavaju ga ni agresivni tribuni koji obično znaju puno više nego što jedan smrtnik može za života naučiti. „Bez obrazovanja”, tvrdio je Balzac, “ništa nije moguće ni u kakvoj karijeri“. Manji je, u krajnjem, problem što Andrej Plenković (ne) čini u Saboru, tamo ima takvu kontrolu da ni kamenčić ne može pasti gdje ga netko drugi baci, a posla ima s odraslim ljudima koji odgovaraju za svoje postupke, čak i kad nisu u pravu. Nije pravi skandal u tome što je rekao jedan glagoljivi zastupnik, ni kako mu je sve odgovorio predsjednik Vlade, ni tko je pobjegao s bunjišta. Davno je jedan veliki glumac govorio o kokošinjcu, i da zbog toga nije bio smijenjen s ministarskoga položaja: “U svakom kokošinjcu, postoje i pjetlići koji se tuku za svoje koke.” Zlatko Vitez bio je prvi ministar koji je razotkrio inferiornost Sabora u odnosu na Vladu; ni s promjenom Ustava – i političkoga sustava – nije se promijenilo težište vlasti, čak ni toliko da bi ministri pazili u Saboru da oni ovise o zastupnicima više nego zastupnici o njima.
Krstičević kao M. Dalić
Možda su jedino Ivica Račan i Jadranka Kosor prelazili skrušeno Markov trg s uvjerenjem da idu pod noge stvarnim predstavnicima naroda i da ne mogu biti iznad njih; ni Ivo Sanader, ni Zoran Milanović, ni Andrej Plenković nisu pokazivali takvu vrstu pažnje prema Saboru, nešto zato što imaju tamo stranačku vojsku, koja im štiti leđa, nešto zato što se osjećaju dominantno, da mogu otkrivati bokove, nešto zato što im opozicija nije mogla zabiti nož u leđa. Benjamin Disraeli nije bio dovoljno instruktivan s upozorenjem da „ni jedna vlada ne može biti solidna bez prave opozicije“. Parlamentarna igra u nas više se svodi na to da ministri uživaju u svojoj moći nego zastupnici u svojoj prividnoj superiornosti. U sistemu vladavine političkih stranaka, Vlada vlada i u Saboru; u politici u kojoj šutnja postaje „teža nego govor“, narodni se tribuni sve bolje uklapaju u standarde koje je davno postavio biskup Talleyrand: „Govor služi da prikrije misli!“ Iz Sabora će se Plenković lako izvući a da ne mora izlaziti na stražnja vrata; obranit će on i vojnika Krstičevića iako će mu to biti najteža obrana poslije žrtvovanja Martine Dalić ako se postavi červarovski da mu suci kradu pobjedu. Položaj ministra obrane jednostavno je neobranjiv jer je imao svoj Brazil, a nema popravni ispit s Francuzima. Izraelski su avioni promašili pistu jer su krivo navođeni. Može se Plenković inatiti; više će izgubiti bude li se vadio nego što je stvarno izgubio time što nije čuo signale iz Washingtona. To što mu Milan Bandić čuva leđa i što će zagrebački gradonačelnik ostati na svojim borbenim položajima dok ima interesa, daje Vladi neku dodatnu sigurnost, ali ne jača njen moralni položaj. Nije se skandal uselio u Sabor ni s Grmojinom preoštrom retorikom ni s Plenkovićevom neprikladnom reakcijom. U zakonodavnom hramu ni jedan ni drugi neće – tražeći izlaz – prihvatiti poetiku jednog katoličkog pisca (François Mauriac): „Ljubav nas sprečava da vrijeđamo, a ne zakon.“ Današnji parlamenti proizvode toliko zakona da ni sami parlamentarci u njih ne vjeruju; demokratske vlade hvale more, ali se drže kraja, da ne bi potonule u kojekakvim virovima koje i same stvaraju; javnost je rezignirana jer ne zna što još ima ispod dna.
Diktatura tehnologije
Jučer su paniku izazivali lažni SMS-ovi, danas lažne slike: što je sutra na redu? Čovjek je stvorio civilizaciju koju ne može kontrolirati. Ili kako kaže filozof Regis Debray, „diktatura tehnologije zamijenila je hegemoniju ideologije“. U „životinjskoj farmi“ čovjek živi u društvu lavova, koji su jači od njega, slonova, koji su nespretniji od njega, majmuna, koji su življi od njega, i zmija, koje su otrovnije od njega. Nekadašnje McLuhanovo „globalno selo“ izrodilo se u Ozov „globalni dječji vrtić“, svijet u kome je postalo teško odvojiti laž od istine, a stvarno od virtualnoga. Potvrdi li se da i u Hrvatskoj postoje grupe koje su tehnički toliko obrazovane da mogu smontirati zločeste sadržaje samo da kompromitiraju protivnike, potvrdit će se da je u zemlji došlo do pada političke svijesti i do porasta tehničke kulture. Valjda će državna mašinerija otkriti tko sve stoji iza paklenskoga plana kojima se proizvode opasne laži. „Laž jer laž“, tvrdio je Nietzsche. „Sva moć i slava ne mogu uzdići laž na razinu istinu.“
U kaotičnim stanjima politika je uvijek bolje prolazila od građana. Hoće li se to ponoviti i u nas?
VIDEO Hrvatski političari koji su se spominjali u seks-aferama
Vlastita odgovornost, da top Ostoji ti bi od devedesete zarađivao za kruh kopajući kanale i ne bi gadio javni prostor i danas.