Predstečajne nagodbe su velika prijevara države i vjerovnika. To je zaključak pravnih stručnjaka s kojima smo razgovarali o Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (ZFPPN) o čijoj ustavnosti uskoro mora odlučiti Ustavni sud, a kojem je podneseno dosad više zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog spornog zakona. Zadnji i medijski jako popraćen bio je zahtjev suca Mislava Kolakušića, na kojeg se zbog toga obrušio ministar financija Slavko Linić, idejni začetnik spornog zakona.
Zakon o predstečajnim nagodbama stupio je na snagu 1. listopada 2012. godine, a u Vladi su tvrdili da će se time spasiti brojna radna mjesta i spriječiti odlazak tvrtki u stečaj. Ideja je bila da se dužnici i vjerovnici dogovore o potraživanju i da zajedno nađu rješenje za spas tvrtki.
No u slučaju velikih tvrtki došlo je do zloupotrebe predstečajnih nagodbi jer su dužnici postali vjerovnici sami sebi. To znači da dužnik i dalje ima potpunu kontrolu nad tvrtkom. A to im je prije svega omogućeno odredbama članka 72a. Zakona kojim je određeno da jamci prijavljuju u postupku predstečajne nagodbe svoja nedospjela potraživanja na osnovi jamstava i da na osnovi toga imaju pravo glasa. A jamci dužnika su u tom slučaju uvijek njegove povezane tvrtke pa je time dužniku omogućeno da upravlja postupkom predstečajne nagodbe putem nepostojećih jamstava, odnosno tražbina.
Primjerice, ako je tvrtka dužna milijun kuna banci za kredit, kao jamce za taj kredit navodi se pet povezanih poduzeća. I onda se u predstečajnoj nagodbi tih milijun kuna kao tražbina prizna i banci i svakom od tih pet povezanih tvrtki pa su ukupne tražbine u tom slučaju šest milijuna kuna. A pritom nije naplaćena ni kuna jamstava. Drugi način pretvaranja nepostojećih jamstava u tražbine i time u pravo glasa je da je tvrtka sa svojim povezanim društvom sklopila ugovor o jamstvu prema svom trećem povezanom društvu. Na oba načina dužnik bez i jedne kune realnog potraživanja i dugova stekne dvije trećine glasova i tražbina na skupštini vjerovnika. A to onda znači da i dalje odlučuje sam o svemu. Pritom su pravi vjerovnici, koji imaju realna potraživanja, oštećeni jer ili je udio njihovih glasova premali da mogu utjecati na odluke ili im dužnik jednostavno ne prizna njihove tražbine.
Prema dokumentaciji koju posjedujemo za nekoliko tvrtki, ugovori o jamstvu između njih i povezanih društava su sklapani neposredno prije pokretanja postupaka predstečajne nagodbe i to za kredite sklopljene nekoliko godina prije, a koje su banke osigurale hipotekama. A ti su ugovori sklapani samo između tvrtki i povezanih društava, dakle bez banke kao stvarnog vjerovnika.
Sporni članak
A sve je to omogućila direktno Vlada i to svojom uredbom kojom je izmijenila Zakon i uvela sporni članak 72a u prosincu 2012. godine.
Zakon je prihvaćen u Saboru 28. rujna 2012. godine, a isti dan proglašen je i Zakon o ovlasti vlade RH da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora. I onda 20. prosinca 2012. na temelju tog Zakona Vlada donosi uredbu o izmjenama i dopunama ZFPPN-u kojim se nenaplaćena jamstva priznaju kao tražbine. Osim toga tom uredbom je promijenjena odredba i da je plan financijskog poslovanja usvojen ako za njega glasuju vjerovnici čije tražbine prelaze dvije trećine svih utvrđenih tražbina, a prije je bilo dvije trećine svih prijavljenih tražbina. A s obzirom da dužnik sam priznaje ili osporava tražbine to otvara, kažu naši sugovornici, veliki prostor manipulaciji dužnika da osporavanjem tražbina stvarnih vjerovnika, drži pod kontrolom glasove potrebne za prihvaćanje plana.
Tom je uredbom iz Zakona izbačena i odredba da je ovlašteni revizor dužan dati pozitivno mišljenje o izmijenjenom planu financijskog restrukturiranja, inače se postupak predstečajne nagodbe obustavlja. Tako je omogućeno da povezana društva dužnika nakon utvrđenja tražbina putem nepostojećih jamstava mogu predložiti i izglasati plan kakav žele. Dužnik ima pravo da bez ikakve osnove ospori valjanu tražbinu vjerovnika.
Izbacivanje revizora iz Zakona tako više ne postoji nijedno neovisno tijelo koje bi provjeravalo realnost utvrđenih tražbina, o kojim se trebaju sporazumjeti dužnik i vjerovnik. Nagodbeno vijeće ima samo administrativnu funkciju da zabilježi te utvrđene tražbine, a suci trgovačkih sudova samo bi trebali odobriti predstečajnu nagodbu, a mogu je odbiti samo ako dužnik nije priložio neki od nužnih dokumenata. Sve je te promjene Zakona Vlada uvela uredbom i izbjegla da o njima raspravlja Sabor. I to manje od tri mjeseca otkako je Zakon izglasan.
Naši sugovornici navode da je zbog svega toga ustavno upitno to što se na strani dužnika i vjerovnika često nalaze iste osobe jer je u Hrvatskoj uobičajena situacija u kojoj jedna ili više fizičkih udruženih osoba ima kontrolu nad nekoliko trgovačkih društava i da u stvarnosti onda ne postoji odnos dužnik vjerovnik. A to je onda dovelo do narušavanja ustavne odredbe o jednakosti svih pred zakonom i da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.
Sve te sporne odredbe Zakona, upozoravaju pravnici, pružaju velike mogućnosti zloupotrebe prava u postupku predstečajne nagodbe, a kako bi dužnik stekao nepripadajuća materijalna prava. Naime, dužnicima je i dalje omogućeno da raspolažu imovinom i da onda na štetu pravih vjerovnika izvlače novac iz tvrtke plaćajući, primjerice, svojim povezanim tvrtkama tražbine na osnovi nepostojećih jamstava. Prema nekim mišljenjima, predstečajnim je nagodbama tajkunima omogućeno da izvuku novac i imovinu iz svojih tvrtki i to prije neizbježnog stečaja. Zakonom im se dalo samo dovoljno vremena za to.
Dvostruka šteta za državu
A država je pritom oštećena dvostruko. Prvo što se njezina stvarna potraživanja ili otpisuju ili njihov udio u glasovima zbog fiktivnih tražbina umanjuje pa ne može odlučivati o financijskim planovima. A državni proračun može biti oštećen i putem porezne evazije, odnosno neosnovanog korištenja prava na pretporez kroz zahtjeve za povrat ili odbitak PDV-a na temelju nevjerodostojnih tražbina utvrđenih u postupku predstečajne nagodbe. Naime, tražbine vjerovnika sadrže i PDV. Ako vjerovnik zatraži povrat tog PDV, onda se oštećuje državni proračun, a razmjeri toga su golemi jer se u postupcima predstečajne nagodbe utvrđuju tražbine od nekoliko desetaka milijardi kuna. U njima je sadržan i PDV od nekoliko milijardi kuna.
Sabor je ipak krajem lipnja ove godine izmijenio i dopunio ZFPPN i promijenio spornu odredbu o jamstvima koja sad mogu biti tražbina jedino ako su dospjela potraživanja. No naši sugovornici kažu da to više nije ni bitno jer su sve velike tvrtke pokrenule predstečajne nagodbe kad je sporna odredba bila na snazi pa se na njih ona i dalje odnosi.
Zbog svega navedenog, naši sugovornici, predstečajne nagodbe smatraju jednom od najvećih pljački u Hrvatskoj, u rangu onoj privatizacijskoj 90-ih godina. Argument Vlade da se time žele spasiti radna mjesta pobijaju na primjeru TŽV Gredelja. Ta tvrtka u vlasništvu HŽ Putničkog prijevoza, a koji je u državnom vlasništvu, podnijela je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka 17. rujna 2012. godine, dakle samo 11 dana prije nego što je Sabor usvojio Zakon o predstečajnim nagodbama. U Gredelju je od 1460 radnika nastavilo raditi njih 983. Stoga se postavlja pitanje, zašto se žurilo sa stečajem Gredelja iako se znalo da će uskoro biti donesen i stupiti na snagu Zakon kojim bi ta tvrtka mogla izbjeći stečaj.
>>'Kritičari kažu: Kreteni su spustili PDV na 10 posto i uništili proračun'
