Pješčana oluja koja se jučer nadvila na područje sve od Benghazija pa do Al Brege, 200 kilometara južnije, krv je samo privremeno sakrila. Nije je uspjela isprati. Nije ni kiša koja ovdje rijetko pada. A jučer je padala. Usred pustinje. Krvi je jednostavno bilo previše. Nakon dva dana žestokih borbi, vojska odana pukovniku Gadafiju izgubila je ovo područje.
Pljačkaju tvrtke
I ne samo to, otjerana je prvo do mjesta Agile, a zatim još 100 kilometara dalje u smjeru Tripolija, sve do rafinerija u Ras la Nufu. Mnogo je ljudi poginulo u posljednja dva dana. Službenih brojki u ovom kaosu, dakako, nema. Pobunjenici slave, a službena se vojska povlači. Pa tko će brojiti one kojih više nema?
Jučer sam se uspio probiti sve do prvih crta pobunjeničke vojske. Do jednog manjeg mjesta iza Agile u kojem se slavila pobjeda i odakle je grupa od 300 ljudi nakon nekoliko sati krenula dalje. Do njih je došla vijest da se u Ras la Nufu Gadafijeva vojska međusobno posvadila i razdvojila na one koji žele nastaviti borbu i na one koji od nje žele odustati.
Tu informaciju pobunjenici su doživjeli kao poziv, priliku koju ne smiju propustiti. Jednako kao što i sam nisam ranije istog dana želio propustiti šansu za boljim upoznavanjem s njima.
Otkad je počela pobuna protiv Gadafija, a posebno nakon što je ona od demonstracija prerasla u pravi vojni sukob, pričalo se da je riječ samo o manjim grupama naoružanih civila. Gotovo sam i sam nasjeo na tu priču. No, na terenu su se stvari pokazale prilično drukčijima.
Osim što zaista izgledaju kao putujući cirkus, a pritom je među njima i masa onih koji postojeće stanje koriste isključivo kako bi pljačkali po stranim tvrtkama i privatnim posjedima, prvo što sam primijetio jest da su ti ljudi odlično naoružani.
Na potezu od Benghazija do prvih crta bojišta oni su uz cestu rasporedili najmanje desetak tenkova. Na samoj bojišnici raspolažu raketnim bacačima, topništvom te nizom protuavionskog naoružanja i teških strojnica, ručnih bacača, pješačkog oružja. Pitanje je tko upravlja tim oružjem. Dakle, upoznajte pobunjenike koji iz dana u dan Gadafijevoj vojsci nanose sve više gubitaka. Ljude kojima je cilj svrgnuti pukovnika i osloboditi zemlju.
Na manje od pola metra od mjesta na kojem sam stajao neki je divljak ispalio rafal iz teške strojnice. Iz kalašnjikova, kao da razgovaraju, odgovorio mu je čovjek s druge strane ceste. Na tren sam oglušio... Osjećaj zaboravljen još od dana kada sam hodao Irakom i Gazom.
No, ovi ljudi nisu pucali u protivnike, već u zrak. Zatim je jedan čupavac, predstavio se kao komandant X, započeo ples i pjesmu. Pjevali su posprdne poskočice protiv Gadafija, na račun njegove vojske, sinova i same frizure koju službeni čelnik ove zemlje još pomno njeguje. Ples s ručnim granatama, zoljama, začinjen redenicima oko vrata i urlicima iz svih grla.
– U zadnja dva dana borili smo se protiv Gadafijevih afričkih plaćenika, a ne vojske iz Tripolija. Bilo je žestoko, ali su oni konačno ovog jutra pobjegli prema Ras la Nufu. To je najveća pobjeda koju smo ostvarili u zadnja tri tjedna i nakon nje svjesni smo da možemo i moramo dalje za njima. Sve do Tripolija – ispričao mi je čovjek koji se predstavio kao zapovjednik ove družine, kapetan Zewy.
Izgledao pribran
On je ujedno i jedini jučer na ovom mjestu izgledao koliko-toliko pribran. I ozbiljan. Ostali su bili daleko od toga.
Fuad, Mustafa i Muhamed izgledali su kao da su ispali iz nekog od nastavaka popularnog Ramba. Medalje oko vrata (?!), tko zna gdje i od koga ukradene, pokazivali su kao da su ih zasluženo službeno primili od zapovjednika.
– Mi smo sada trebali biti u školi, ali je rat pa se borimo. Kad pobijedimo, onda ćemo vidjeti što dalje – kažu mi ti klinci.
Stariji oko njih dijele euforiju s mladima. A dijele i sve ostalo što imaju. Jedan mi nudi kacigu koju je skinuo sa svog protivnika. Drugi svoj ručak. Špagete, meso, pepsi colu... Neobičan meni za pustinju. Kažu mi da im ljudi iz okolnih sela sve ovo donose jer žele počastiti pobjednike. U Al Bregi sam, pak, čuo da je puno toga i ukradeno...
Očito nema revolucije bez pogrešaka u koracima, trenutaka kada iz čovjeka proviruje životinja skrivena u njemu.
Ratnici u kompanijama
Mi smo većinom do jučer bili studenti, radnici u naftnim kompanijama, ima i stočara, ali i profesora na fakultetima. Nitko od nas nije bio vojnik. Ljudi su se našli u dramatičnim okolnostima, pa ako netko griješi, nemojte mu zamjeriti, nego nas pokušajte razumjeti – objašnjava mi kapetan Zewy.
I zaista, kako da čovjek bude jako kritičan prema ljudima koji kažu da smo mi prvi novinari iz slobodnog svijeta koje su ikada vidjeli. Pa onda zapucaju kako bi nam pokazali da su silni. Sve je to u konačnici nekako infantilno, ali i razumljivo.
Nakon slavlja, ti su ljudi krenuli dublje u pustinju i dalje uz more u novi okršaj. U njemu Rambo neće biti onaj koji je tako obučen, već onaj koji se bori srcem. Zbog svega toga viđenog ovdje u Agili, čini se da se Gadafiju zaista ne piše dobro.
Ovi ljudi odlučni su ići do kraja. Razmišlja li tako i njegova vojska?
LOGORI MUDžAHEDINA U OPŠTINI ZAVIDOVIĆI Među 465 logora za Srbe na području BiH (za koje je Komitet do sada prikupio dokaze o postojanju) na području Opštine Zavidovići bila su i dva logora koja su pripadala mudžahedinima. Oni su se nalazilili u selima Kamenica i Gostovići. I široj javnosti su poznati podaci o učešću u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini na strani muslimana \"dobrovoljaca islama\" i \"ratnika svetog rata\" (mudžahedina), među kojima i pristalice i pripadnici ekstremnih terorističkih islamskih organizacija, koje su se isticale surovim postupcima i ritualnom mučenju zarobljenih Srba i njihovom ubijanju odsecanjem glave. Posle Dejtonskog mirovnog sporazuma i državni organi SAD su, u više navrata, tražile da se zvanične vlasti BiH odreknu njihovih usluga i da ih vrate njihovim kućama. Međutim, jedan broj njih i dalje je ostao na području BiH, na primer tako što su se neki naturalizovali ženidbama sa bosanskim muslimankama. Vlasti BiH su omogućile islamskim dobrovoljcima - \"svetim ratnicima\" (mudžahedini) iz islamskih, arapskih bliskoistočnih i drugih zemalja, koji su učestvovali na strani muslimana u proteklom građanskom ratu da, zajedno sa lokalnim vojnim komandantima, drže zarobljeničke logore i u njima nad zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske i pojedinim civilima sprovode torture, odnosno mučenja i nečovečna postupanja i da vrše ubistva. Kroz izjave svedoka, najčešće istovremeno i žrtava, opisani su oblici mučenja u jednom relativno kratkom vremenskom periodu od jula do septembra 1995. godine zarobljenih srpskih vojnika sa vozućkog ratišta i pohvatanih civila. Te logore nije registrovao Crveni krst i oni koji su kasnije dospeli u KPD Zenica tek su tamo bili registrovani od Međunarodnog Crvenog krsta. Mudžahedinske jedinice su bile locirane na području Zavidovića. U jednom od svojih kampova pod šatorima, u Gostovićima, u polusrušenoj kući, bez krova, držani su zarobljeni pripadnici Vojske Republike Srpske i danonoćno tučeni, izlagani strujnim udarima, prećeno im smrću klanjem, vezivani lancima i žicom, a jedan od njih ubijen je sečenjem glave sabljom koja je podnošena ostalima na \"poljubac\", a potom okačena na zidu da \"služi kao primer\". U reonu Zavidovića i Ozrena uopšte, prilikom asanacije terena i ekshumacije grobnica, uz prisustvo međunarodnih predstavnika, krajem 1997. god., na više mesta pronađeni su i identifikovanoi posmrtni ostaci boraca Vojske Republike Srpske čija su tela bila bez glave. Na mestu zvanom \"Stog\" izvađeno je 17 tela, od kojih je 14 bilo bez glave, što zajedno sa svedočenjima upućuje na modus operandi mudžahedina u građanskom ratu u BiH. Angažovanje islamskih ekstremista \"mudžahedina\" u građanskom ratu u BiH i njihova upotreba za ubijanje, terorisanje i zastrašivanje Srba, u mnogome, demantuje javno deklarisanje bosansko-hercegovačkog rukovodstva za sekularni i multietnički pristup rešavanju bosanske krize. Oni koji su imali sreću da prežive strahote u tim logorima svedoče o tome šta se događalo zarobljenim vojnicima Vojske Republike Srpske i civilima koji su u njima bili zatvoreni.