I nedavno prisjećanje na Vukovar podsjetilo nas je koliko je njegovo
stradalništvo duboka hrvatska trauma. Neočekivano beogradsko suđenje za
ubijanja na Ovčari u Hrvatskoj je dočekano kao zakašnjelo, ali i kao
neki sićušan početak srpskoga kajanja. I hrvatski i srpski političari
to su suđenje nastojali predstaviti kao važnu kocku zajedničkoga
političkog mozaika prozaično nazvanog "regionalna suradnja". U
iskrenost toga suđenja malo je tko u Hrvatskoj vjerovao. A poslije
vijesti iz Beograda da će se suđenje ponoviti, u Hrvatskoj u iskrene
BG-namjere vjerojatno više ne vjeruje nitko.
Ako je u Hrvatskoj poslije najave da će se suditi ubojicama s Ovčare i
bilo neke nade kako se u Srbiji nešto kreće, poslije odluke da im se
proces ponovi, iscurilo je i to malo nade da bi to mogao biti početak
neke srpske katarze. Vjerojatno je to beogradsko suđenje mnoge Srbe
više iritiralo nego uznemirilo. Usprkos srpskim mirovnjacima Nataši
Kandić, Srđi Popoviću, Petru Lukoviću i inim savjesnim i razumnim
ljudima, u većinskoj "čaršijskoj", "građanskoj" i "domaćinskoj"
Srbiji ni Vukovar ni Srebrenica ne doživljavaju se kao razlozi za
kajanje. Pa ni kao razlog za neku "regionalnu suradnju".
Jer radikalija je ostala vjerna starom velikosrpskom sloganu: "Nikada
ideja Kupinca neće pobediti ideju Kajmakčalana!" U tim je usijanim
glavama rat Srba protiv svih bio zapravo "sveta srpska stvar" i nisu
one bijesne što su se odazvale mitskom geslu "rado Srbin ide u
vojnike", nego što nisu Srbiju proširile do svoga ideala:
Virovitica-Karlovac-Karlobag. Kada bi bilo drukčije, onda se ne bi
klicalo vojvodi Vojislavu Šešelju koji je svojedobno svojim četnicima
preporučivao da "Hrvate treba klati zarđalom kašikom", niti bi njegovi
radikali bili najjačom strankom, a vjerojatno ne bi bilo ni ponavljanja
suđenja za Ovčaru.
Na koji se način i s koliko nekrofilne žudnje "ustaše" odvozilo na
stratište, s koliko ih se mržnje masakriralo dok su u Vukovaru
još bili "oslobodioci", objavila je tadašnja predsjednica srpskog
Helsinškog odbora Sonja Biserko. U helsinškom biltenu te hrabre žene
skupljena su mnoga svjedočenja s Ovčare. Monstruoznosti vukovarskih
"teritorijalaca" i srpskih dobrovoljaca koje se u tome biltenu opisuje
naturalistička su slika užasa koju je teško uopće pojmiti i podnijeti.
Sličnih bi se stravičnih slika iznova, na novome suđenju, trebali još
jednom sjećati i svjedoci Vukovarci koji su pokolj čudom preživjeli!
Srpsko kolektivno ne može podnijeti istinu o Vukovaru, niti o
Srebrenici, ne zato što je ona užasno bolna, nego zato što ne priznaje
da je to istina. Obnova suđenja za Ovčaru mogući je novi, ne i
neočekivani pokazatelj da neće biti nikakve srpske katarze dok god živi
konstantionovićevski "duh palanke".
U POVODU
