Sedam godina bio sam potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo. Sedam ne baš dosadnih godina, od 1993. do 2000. Po funkciji, predsjedavao sam brojnim tijelima i odborima, uključujući i Vladinu Koordinaciju za gospodarstvo, kroz koju su morali proći svi zakoni i odluke prije nego što su mogli biti uvršteni u dnevni red sjednice vlade.
Svi proračuni. Sve odluke o sporazumima sa sindikatima. Sve uredbe sa zakonskom snagom. Sve odluke o plaćama, mirovinama, investicijama, porezima, prodajama imovine, kupnjama imovine. Jednostavno – sve odluke bile su u domeni odgovornosti i potpredsjednika Vlade.
Užu obitelj su mi tada činili zaposlena supruga, dva sina učenika, majka umirovljenica i nezaposlena sestra. Možete lako zaključiti da su se brojne odluke vlade i te kako ticale svakog od njih. Recimo, visina mirovine. Što više mirovine, to bolje i mojoj majci, zar ne?
Samo, tu su i plaće. Što viši porezi na dohodak, to manja plaća i meni i mojoj supruzi i manja mirovina mojoj majci. Manja je i plaća profesorima u gimnaziji u koju su išli moji sinovi. Svim profesorima, naravno. Onda dolaze cijene. Što više cijene električne energije, to bolje za rezultat HEP-a, ali to gore za sve nas. Čak i za zaposlenike HEP-a kada dođu kući kao potrošači, kupci električne energije.
Dok sam živ pamtit ću situaciju iz 1998. Postignem sporazum s 11 od ukupno 12 sindikalnih središnjica o povećanju plaća državnih službenika i namještenika i javnih djelatnosti. Ona zadnja središnjica tvrdoglavo traži više i organizira štrajk.
Sve ostale mi postavljaju ultimatum – popustim li njima makar samo za lipu, svi oni idu u štrajk! A novca ima, nek vrag nosi i taj PDV koji je tada „prepunio“ državnu kasu. Sin mi tih dana treba maturirati. Dio njegovih profesora je u štrajku, dio nije. Hoću li mu biti kriv ako ne maturira samo zbog očeva dosljednog stava na radnom mjestu?
Jednim potezom pera mogu ići veće plaće profesorima, prestao bi štrajk, sin bi maturirao… ali, joooj, svi ostali su u štrajku. Sveučilišta, liječnici, domovi umirovljenika, policajci… Jesam li tada bio u nekom sukobu interesa? Jesam li ga mogao izbjeći? Nisam? Ima li itko drugi koji bi to mogao na mojoj tadašnjoj funkciji?
Postoji li itko između mene i Martine Dalić tko je to mogao? Slavko Linić? Andrija Hebrang? Damir Polančec? Branko Grčić? Naravno da ne postoji. Svi smo mi, pošteno radeći svoj posao, svakog dana donosili brojne odluke koje su se ticale i naših obitelji, više ili manje izravno, ali uvijek najmanje neizravno.
Nekada smo im donosili dobre vijesti, vrlo često loše. Mama, povećanje tvoje mirovine može biti tek 3%, ne može 10%. Trebam li spominjati sve predsjednike Vlade? Od Stjepana Mesića do Andreja Plenkovića? Ostale potpredsjednike Vlade, od Zdravka Tomca do Ivana Kovačića?
Treba li ponavljati da su svi oni donosili odluke koje su utjecale na njihove najbliže? A što je sa stotinama ministara, saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika… Što je s predsjednicima i predsjednicom države?
Sjećam se kako mi je jednom zgodom zaposlena supruga predsjednika Josipovića s pravom ukazivala na činjenicu da su prije nje supruge predsjednika Tuđmana i Mesića bile penzionerke, pa je bilo jednostavnije organizirati neke protokolarne obveze.
Što ćemo s odlukama koje su promovirali ministri kojima su izravno smanjivane otplate njihovih privatnih kredita? Oni nisu bili u sukobu interesa. Ali je zato od svih nabrojenih samo potpredsjednica Martina Dalić pribijena na stup srama!
Naravno da se radi o običnoj političkoj harangi bez ikakvog uporišta u činjenicama i stvarnim odnosima. Ne samo da nema uporišta, već činjenice govore upravo suprotno. Mr. Niko Dalić je moj dugogodišnji prijatelj. Došao je u Inu nekoliko godina prije nego što je prvi put susreo današnju potpredsjednicu Vlade.
U Ini je stekao status cijenjenog stručnjaka za naftu i plin. Dva puta obnašao dužnost predsjednika hrvatskog strukovnog udruženja. Član je nekoliko međunarodnih strukovnih asocijacija. No, najviše od svega valja u konkretnoj situaciji istaknuti sljedeće: u upravu Ine Niku Dalića je imenovala vlada Zorana Milanovića, a nije morala.
Mogla je imenovati koga je htjela i Mađari ne bi mogli ništa. Drugim riječima, Niko Dalić je jedan od samo trojice zaposlenika Ine kojemu „zločesti“ Zsolt ne može ništa. Niki Daliću ni naloge ni plaću ne daje Hernadi. I jedino njemu i još dvojici hrvatskih članova uprave. Jer je tako zapisano u spornom sporazumu dioničara.
Njegova plaća ne ovisi o slušanju Mađara. Promislite još jednom. Svi ostali zaposlenici Ine su u mogućem konfliktu interesa kada su u pitanju predložene transakcije, ali Niko Dalić nije! Vlada mora biti u stanju donositi odluke.
A članove Vlade nitko ne smije zastrašivati nepostojećim krimenima iz šlampavo napisanih zakona.
>> Dio ministara i vrha HDZ-a protiv otkupa Ine
