Don Anton Šuljić od sutra počinje pisati u Večernjem listu. Do polovice
prošle godine ravnatelj i glavni urednik Informativne katoličke
agencije, te pročelnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije,
Šuljić se nekoliko mjeseci nakon odlaska sa spomenutih službi
privremeno povukao iz javnosti.
Prešao je na dužnost pomoćnika direktora Kršćanske sadašnjosti,
zagrebačke nakladničke kuće u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. S
osvrtima na neka aktualna zbivanja počeo se pojavljivati ponovno u
zadnje vrijeme, a od sutra će u Večernjaku ispisivati svoju dnevnu
kolumnu kojoj će naziv biti “Večernji brevijar”. Njegova kolumna
izlazit će svaki dan osim subote, a u razgovoru pojasnio nam je zašto
se odlučio na pisanje te kojim će se sve temama baviti.
Što vas je potaknulo na pisanje
dnevnih kolumni u dnevnim novinama?
– Već sam i prije u Večernjaku objavljivao tjedne kolumne pa je
postojala obostrana volja da nastavimo suradnju. Dnevna kolumna je za
mene zaista velik izazov i nisam se lako odlučio na taj korak. Najviše
se bojim postati predvidiv, a time i dosadan pa onda i suvišan. A k
tome, iz crkvenoga života nije baš lako naći nešto aktualno za svaki
dan. Crkveni je organizam živ, ali često i bez nekih osobitosti koje bi
medijima, i naravno čitateljima, bile zanimljive. No, život je mnogo
širi pa se nadam da ću u tome kontekstu nalaziti dovoljno izazova i,
propuštajući to kroza svoj filtar, moći biti i aktualan i koristan.
Što nam sugerira naziv kolumne
“Večernji brevijar”?
– Brevijar je latinski naziv službenog molitvenika klera i Bogu
posvećenih osoba. Na hrvatskom se zove časoslov i moli se u određeno
doba dana. Ta protočnost dana, vrijeme, događanje u kojem je uvijek
upisano nešto od kozmičke svevremenosti bit će i oblik pisanja te
kolumne. No, brevijar je i sinonim za važnu knjigu, ali i za nešto što
predstavlja kratku formu. Moja kolumna bit će relativno kratka pa je
izbor brevijara u kombinaciji s nazivom lista skovan kako bi se izrazio
stanovit oblik crkvene i uopće vjerske prizme kroz koju bih želio
gledati događaje, svijet, vrednote, ljude i sve ostalo što već dođe.
Kojim ćete se sve temama baviti?
– Uz prije naznačeno bavit ću se i svime što budem smatrao važnim ili
dobrim. To može biti tema iz Opće crkve, zatim svakako događanja vezana
uz Crkvu i vjerska pitanja važna za naše prilike, ali to jednostavno
može biti i događaj iz svakodnevnog života, zatim poneka misao ili
spoznaja koja mi se nametne iz teološke i druge literature sve do
sugestija koje budu dolazile od čitatelja ili pak od uredništva. Prizma
koju sam spomenuo bit će ona koju je odredio Drugi vatikanski sabor.
Mislim da se ta, uglavnom ipak dijaloška i afirmativna perspektiva,
katkad nedovoljno osjeti u nastupima crkvenih ljudi u medijima.
Može li se otvaranje vaše kolumne
protumačiti kao svojevrsni iskorak u približavanju Crkve i svijeta,
Crkve i svjetovnih medija?
– Crkva čini te iskorake, kad uspješno kad manje uspješno. Ja sam se i
do sada trudio biti nazočan u medijima, više naravno i zbog naravi
službe koju sam obavljao – a to je također bilo i crkveno djelovanje –
pa ovo ne smatram nekim osobitim iskorakom u smjeru približavanja. No,
ako dobro razumijem vaše pitanje, rekao bih da niste daleko od istine
kada mi sugerirate stanovito povlačenje od medija odgovornih crkvenih
ljudi i struktura. Na to jedva više mogu utjecati. Ostaje mi, kao i
prije, procjena vlastite odgovornosti i savjesti, što u nekom smislu
smatram važnijim od dekreta i službenih poslanja. Malo više povjerenja,
kako mi to u Crkvi volimo reći, u Duha koji “puše gdje i kako hoće” i
na ovome području neće biti na odmet.
Opet je nezaobilazno pitanje odnosa
Crkve i medija. Gdje sve zapinje da se stanje nikako ne popravlja?
– Vjerujte mi da ne znam točno. Crkva ima problema s medijima i to je
točno. Možda je u nas problem što se i Crkva nalazi u stanovitoj
tranziciji kao i cijelo društvo. Nas još u punoj mjeri ne zapljuskuju
oni problemi koje ima Crkva na Zapadu. K tome, mi u Crkvi ipak još
dokraja nismo “preboljeli” komunizam. On je u nama ostavio duboke
korijene pa kao da žalimo što više nemamo otvorenog neprijatelja, a
time i jasne linije. U ovom novom vremenu kao da se baš i ne snalazimo
najbolje. Neki obrasci crkvenog razmišljanja uvjetovani su i tim
diskursom. K tome, mediji i nisu baš nevinašca. Nesređenost koja na
tome polju vlada čini još veću zbrku. Za takvu bitku Crkva nema ni
dovoljno odgovarajućega kadra. Danas na prste jedne ruke možete
nabrojiti ljude koji su se u našoj Crkvi školovali za djelovanje u
medijima. Osim toga, u Crkvi je dosta rizično imati vlastito mišljenje
pa se i zato sve manje ljudi usudi nastupiti u medijima. Možda je naš
problem i u tome što je Crkva jednostavno dopustila da bude percipirana
kao vlast ili kao moć, što medije a priori svrstava protiv nje!? Kako
god uzeli, slažem se s vama da se stanje bitno ne popravlja.
Nekadašnji ravnatelj Ike postaje Večernjakov kolumnist
