Do priče o stoljetnom prijateljstvu dviju stočarskih obitelji, Sučića
iz Livna i Kanlića iz Malovana u kupreškoj općini, došli smo sasvim
slučajno. Spomenuo ju je Mislav Sučić, HSS-ov zastupnik u federalnom
Parlamentu, a ona svjedoči o tomu da ni gruba ratna vremena, niti
različita nacionalna pripadnost, ne mogu ubiti povjerenje i poštovanje.
Obiteljsko prijateljstvo prošlo je najveću kušnju u ratu, a danas, 15
godina poslije, još je jače. Naime, Stevan Kanlić je početkom rata
ostavio dvomjesečnog sina Sučićima na čuvanje.
Siguran u susjede
– Te noći, 1992., izbjegao sam iz Livna u Glamoč preko planina. Nisam
mogao ponijeti dijete staro svega dva mjeseca, jer sam na leđima već
nosio jedno od 4 godine.
Bila je kiša. Za dijete koje je ostalo u Livnu znao sam da će biti
dobro jer bio sam siguran u svoje susjede, prijatelje, i nisam bio
uopće opterećen time jer sam ipak znao kod koga je – priča Stevan
Kanlić.
U susjedstvu je Stevanov sin imao baku s majčine strane (obitelj
Gradina).
Danju je boravio kod nje, a prije mraka ga je baka u torbi na leđima
prenosila Sučićima, i tako punih sedam mjeseci, priča nam Mislav i
dodaje:
– Mene je stvarno dirnulo povjerenje prijatelja Kanlića.
I nakon toga, kada je dijete otišlo u razmjenu, naši susjedi Gradine
ostali su tu, nikomu se nije dogodilo ništa.
Šaljivi nadimci
Devetomjesečni Nenad, koliko mu je bilo kad je razmijenjen, zbog
srpskog podrijetla, a hrvatske zaštite ratne 1992., dobio je dva
nadimka, kojih se uz šalu prisjećaju i jedini i drugi. Mališan je
prirastao srcu svima koji su se oko njega nalazili, toliko ga spominju
i u oporuci.
Mislavova tetka Marija, inače nastavnica u mirovini, uz Nenada je
poslala pismo, priča nam Stevan i citira njezine riječi:
– Dijete je zdravo, hranili smo ga, čuvali, predajemo ga vama, sve
najbolje mu želimo, ali i ovo ostavljam u oporuci
– kad Marija umre, Nenad je dužan križ ponijeti do groblja.
SUDBINE Stogodišnje prijateljstvo hrvatske obitelji Sučić i srpske Kanlić nije uništio niti rat
Susjedima povjerio dvomjesečnog sina
