Prošloga je petka rejting-agencija Fitch prva donijela odluku o povećanju kreditnog rejtinga na razinu BB+, čime je Hrvatska na korak do investicijskog rejtinga. To je samo službena potvrda onoga što tržišna kretnja signaliziraju već mjesecima, značajno nižih troškova financiranja Hrvatske pri čemu je 10-godišnja državna obveznica dosegla prinos od tek 2,2%, dok se CDS spread, koji je signal percepcije rizičnosti zemlje, više nego prepolovio od početka prošle godine te je Hrvatska po tom pitanju konačno prestigla neke gospodarski uistinu problematične članice EU. Posljedica je to povoljnih gospodarskih kretanja, prvenstveno u turizmu i izvoznom sektoru, ali i strukturnih poboljšanja u upravljanju javnim financijama, koja su pridonijela ostvarenju prvog suficita konsolidiranog proračuna opće države od osamostaljenja.
Može se očekivati da će ostale dvije agencije pratiti Fitch u podizanju rejtinga s obzirom na to da su mahom ispunjeni, pa i premašeni, kriteriji koje je S&P postavio za podizanje rejtinga u zadnjem izvješću. To se, osim na javne financije, prije svega odnosi na smanjenje eksternih ranjivosti, koje se zaista dogodilo, čemu svjedoče pozitivna kretanja na tekućem računu platne bilance te značajno smanjenje inozemnog duga u protekloj godini.
Međutim, iako su ovako pozitivna gospodarska kretanja još prije dvije godine bila potpuno nezamisliva, ona su tek minimum potrebnog kako Hrvatska ne bi bila zemlja slučaj u EU. Naime, unatoč poboljšanju, trenutačno imamo najniži rejting među posttranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe koje su članice EU, niži čak i od Rumunjske i Bugarske koje imaju investicijski BBB- rejting. Dakle, želi li Hrvatska postati respektabilna europska ekonomija i početi sustizati europski životni standard, takve se ambicije neće ostvariti samo inercijom, već isključivo otklanjanjem strukturnih slabosti kojima je rast gospodarstva ograničen na ostvarenih 3%.
Prije svega, još uvijek visoka razina javnog duga od 78% BDP-a u kombinaciji s neodrživim mirovinskim i zdravstvenim sustavnom čini dugoročno najveću prijetnju makroekonomskoj stabilnosti. Bez adresiranja problema u gore spomenutim sustavima bit će teško zadržati državnu potrošnju u razumnim okvirima, a kamoli ostaviti prostora za smanjenje visokog poreznog opterećenja koje guši gospodarski rast. Kada je riječ o strukturnim slabostima realnoga sektora, treba naglasiti da su domaća poduzeća još uvijek relativno visoko zadužena, čime je ograničen njihov investicijski potencijal. S druge strane, stvaranje pozitivnog okruženja za snažan rast direktnih stranih investicija podrazumijeva dugotrajan proces otklanjanja različitih investicijskih barijera, primjerice kroz reformu javne uprave.
Stoga će u srednjem roku biti teško postići zadovoljavajuće razine privatnih investicija kako bismo stvorili malu izvozno orijentiranu ekonomiju s potencijalno visokim stopama rasta. Drugim riječima, svako daljnje podizanje kreditnog rejtinga traži ozbiljne reformske napore.
