Sreo sam ovih dana u Sarajevu mali milijun novinara iz ovoga dijela Europe pa smo, mimo moje volje, često ka/v, f, h/ enisali uz šuplje priče o američkim izborima. Ja bih radije pričao o bilo čemu drugome, ali su me baš stisnuli kao novinara koji je izvještavao o tri američke predsjedničke kampanje, iz davnih vremena Jimmyija Cartera, Ronalda Reagana i Waltera Mondalea.
Tražili su da se izjasnim o velikim promjenama u Americi, o nekada nezamislivu raspletu u kojemu će jedan Afroamerikanac drugi put pobijediti tipičnog bijelog Anglosasa. Podsjećali su me da je svojedobno, ma ne ni tako davno, kandidat Dukakis devalviran pitanjem – “Dukakis, is that an American name”? (Dukakis, je li to američko prezime?), a u ovoj kampanji nitko nije ni aludirao na Obamino podrijetlo. Pa su pričali kako je Romney izgubio unatoč očitoj potpori banaka, velikih kompanija i centara financijske moći, što je u prošlosti uvijek donosilo prevagu. Ali, evo, ovoga puta nije. Jer, opet su inzistirali, Amerika se promijenila.
Znaš li – rekoše mi – da je 95 posto Afroamerikanaca glasovalo za Obamu ?
– Nisam znao, ali ne bi me to posebno uzbudilo. Nisam, naime, Afroamerikanac.
– Znaš li da je 60 posto žena bilo za Obamu?
– U redu, hvala na obavijesti, ali nisam žena.
– Znaš li da je 75 posto pobornika prava na pobačaj glasovalo za demokratskog kandidata?
– Pa, ne mogu reći da sam protiv pobačaja samo zato što pripadam kršćanskom etičkom krugu, nisam baš toliko predan, ali osobno ne bih volio da mi snaha ili kći uskrate sreću da vidim unuke. Jer, vrijeme mi odmiče.
– E, kada smo kod starosti, znaš li da je za Obamu glasovalo 62 posto mlađih od 60 godina?
– To sam čuo, sretno im bilo, ali ja nisam mlađi od 60 godina. – Više od 80 posto gay populacije izjasnilo se za Obamu.
– Ma, bravo, gay je okej, ali nisam gay.
– Uostalom, gledajući ga kao čovjeka koji razumije socijalno ugrožene, za njega je bilo više od dvije trećine Amerikanaca koji zarađuju manje od 50 tisuća dolara bruto na godinu!
– Opet sam u faulu, ne zarađujem manje od 50.000 dolara...
– Znači, kolega Gorane, ti si definitivno za Romneya?
– Ma nisam, u tome i jest zbrka koju sebi ne mogu protumačiti.
Jer, doista nisam za Romneya. Nisam ni za Obamu. Da sam Amerikanac, vjerojatno ne bih ni išao glasovati. A nekada mi se činilo da je taj kompromis koji je duhovito formuliran kao “začepi nos i izađi na izbore” ipak razložniji od izbornog bojkota. Biranje vlasti je građansko pravo pa stoga i dužnost, a čovjek ne bi smio biti toliko autističan da mu se baš ne sviđa nijedan od ponuđenih kandidata.
No danas mislim drukčije. I ne zamjeram nikome od gotovo polovice Hrvata koji ne izlaze na birališta. Daleko je iza nas ona praksa iz samoupravnog vremena kada se odziv birača koji su kao opciju imali obično samo jednog kandidata, mjerio sa 99 posto! Jer, tada je izostanak s birališta mogao biti shvaćen kao bojkot, maltene kao neprijateljska rabota.
Kakva bi to bila općina ili mjesna zajednica s izlaznošću manjom od 80 ili (niti pomisliti) ispod 70 posto? Bio bi to ozbiljan povod za preispitivanje idejne zapuštenosti lokalnog rukovodstva i seriozan društveno-politički rad po komisijama. Danas nema te prisile. Ali se bojim da je sve više ljudi koji, ne iz lijenosti nego iz principa, ne žele glasovati za stranke ili kandidate koji ne ispunjavaju njima prihvatljiv minimum znanja, poštenja, hrabrosti i postignuća.
Ako čovjek, kandidat, nije čak ni pokušao realizirati svoja obećanja iz prošle kampanje, zašto mu ponovno dati glas? A za drugu opciju ne bismo glasovali jer, u njihovu slučaju, niti ne želimo da ostvare obećano. Zašto je onda bojkot izbora loš izbor? Naprotiv, to je sjajna poruka postojećim političarima (iz vlasti i iz oporbe) da ih ne žele mnogi građani.
I sjajan stimulans da se rode nove ideje, s novim ljudima, koji će popuniti taj golemi prazan politički prostor. Upravo iz straha od tih novih, drukčijih, nekompromitiranih, i vlast i oporba pozivaju birače da izađu na izbore “u što većem broju”. A tamo gdje se vlast i oporba slažu u tako važnoj stvari, nikako ne znači da će iz toga proizaći samo dobro.
kad bi nas barem bilo više.....