Dugo godina zaobilazili su ga svi književni leksikoni. No čini se da su opravdanja potrebna samo stručnjacima jer publika je Mladena Kerstnera, autora kultnih Gruntovčana, odmah prepoznala i zavoljela. Razlog zašto je u književnim krugovima Kerstner bio marginaliziran, leži u činjenici što je većina njegovih dijela, osim televizijskih serijala, ostala nedostupna široj javnosti.
– Željeli smo ispraviti pogrešku te smo 1998. godine započeli sa skupljanjem Kerstnerovih djela. Najsigurniji izvori bili su arhive Hrvatskog radija i Hrvatske televizije. Pomogla nam je i njegova obitelj koja je dio radova čuvala u velikoj škrinji - rekao nam je Dubravko Bilić, ravnatelj ludbreške knjižnice koja nosi Kerstnerovo ime i najzaslužnija osoba u istraživanju popularnog autora. Kao rođeni Ludbrežanin, Kerstner je bio iznimno vezan uz Podravinu i kajkavski jezik. Tu je ljubav prenio i u svoja djela.
– Uspio je stvoriti svevremenske likove. Gruntovčani se mogu reprizirati još nebrojeno mnogo puta i uvijek će biti jednako rado gledani. A sa svakim novim repriziranjem zavole ih nove, mlađe generacije. No ispada da su glumcima te uloge ograničile karijere. Martin Sagner zauvijek je ostao Dudek i teško ga možemo zamisliti u ulozi kralja Leara.
Osim Gruntovčana, Kerstner je ostao zapamćen po još dva odlična serijala, Mejaši te Dirigenti i muzikaši.
– To su svakako njegova najpopularnija djela. Teško je govoriti o točnom broju komedija, ali vjerujemo da ih ima četrdesetak. Bez obzira na to što je pisao na kajkavskom, njegove komedije rado su gledane u cijeloj Hrvatskoj jer jezik nije prepreka u razumijevanju sveljudskih problema i sudbina. Njegovi likovi i priče, kolikogod bili zabavni i smiješni, toliko su i tragični. Njegova komedija je gorka ili žufka, kako bi rekli Podravci, jer nikada ne možete do kraja razviti osmijeh na licu.
Vječita dilema među gledateljima, postoji li Gruntovec kao stvarno mjesto?
– Gruntovec je izmišljen i imenom simbolizira povezanost podravskog seljaka s gruntom, odnosno zemljom. Serija je snimana većinom u Sigetecu i Koprivničkom Ivancu. Žalosno je što nijedna od tih lokacija nije ni na koji način obilježena.
I u današnje vrijeme Kerstnerove riječi dobivaju novi smisao i težinu. Dudekov pogled u prazni lonac i njegove riječi: “Gdo je to moju čuču pojel?” slika je u kojoj će se i danas mnogi prepoznati.
