Švedski komunikolog Thomas Erikson autor je dvaju svjetskih bestselera, knjiga “Okruženi idiotima” i “Okruženi psihopatima”. Ovu drugu osobno je promovirao u Zagrebu lani u listopadu, a njegov hrvatski izdavač Poetika upravo je objavio i treću knjigu iz tog slavnog niza, onu kojoj je lako predvidjeti znatan uspjeh, jer bilo bi teško pronaći čovjeka koji se nije susreo s problemom kojim se Erikson bavi u njoj. Knjiga “Okruženi lošim šefovima” propituje taj problem s obje strane – one šefovske, ali i one kojoj se šefuje. O njoj je s autorom za Večernji list razgovarala Marija Perišić, koja ju je prevela na hrvatski.
“Okruženi lošim šefovima” djeluje osobnije od vaših prethodnih knjiga, kao da ste bili nadahnuti obiljem osobnih anegdota, vjerojatno zato što ste je temeljili na bogatom iskustvu u ulozi šefa. Jeste li imali taj dojam dok ste je pisali?
Apsolutno. Rukovodstvena je obuka moj glavni posao i u sklopu toga počeo sam proučavati teme o kojima pišem, poput DISC-a (Metoda utvrđivanja i prepoznavanja osobina ličnosti, op. a.), situacijskog rukovođenja itd. Čovjeku obično trebaju jedna ili dvije poprilično devastirajuće pogreške da ga trgnu i baš se to meni dogodilo. Na prvome rukovodećem poslu, kad mi je bilo dvadeset i nešto, napravio sam totalnu budalu od sebe i to me natjeralo na razmišljanje. Pišući ovu knjigu, većinu vremena razmišljao sam baš o tome kako sam ja stekao bolje rukovoditeljske vještine.
Slažete li se s idejom da šefovima treba neka vrsta formalnog obrazovanja, npr. u sklopu fakultetskog obrazovanja? Ili mislite da ih je dovoljno obučavati ih u tvrtkama u kojima rade, nakon što dođu na rukovoditeljski položaj?
Kako upravljati ljudima jedna je od rijetkih stvari koju ne možete uspješno podučavati na sveučilištima. Druga je kako im nešto prodati. Razlog je vrlo jednostavan: sveučilišni su kolegiji previše teorijski. Sveučilišni profesori najčešće ni sami nisu pretjerano dobri rukovoditelji. Možete pročitati knjigu o njemu i netko vam ga može opisati, ali dobro se upravljanje uvijek temelji na praksi. Kad bi bilo lako, ne bi bilo toliko konzultanata za obučavanje u rukovoditeljskim vještinama. Mnogi od njih odlično rade svoj posao.
Koliko je često da neka osoba pokazuje jednu kombinaciju boja, tj. osobina u privatnom životu i posve drukčiju kombinaciju u poslovnom životu, kao šef ili kao običan zaposlenik?
Prilično je neobično vidjeti osobu koja je posve drukčijeg karaktera na poslu u odnosu na to kakva je kod kuće. I to je vjerojatno dobra vijest. Bilo bi izrazito teško, primjerice, prebacivati se iz ekstraverzije i usmjerenosti na zadatke na introverziju i usmjerenost na osobe. A takvo što ne bi ni bilo dobro za vas. Idete li protiv pravoga sebe, samo ćete si nabiti stres i naposljetku se razboljeti.
U knjizi uglavnom spominjete uredske zaposlenike. Imaju li proizvodni radnici, odnosno radnici u tvornicama, iste probleme ili su njihovi ipak drukčiji?
Vrlo dobro pitanje. Odgovor je istodobno i da i ne. Uredski menadžeri obično imaju više prilika za upravljanje, primjerice zato što zaposlenici sjede u uredu i moguće je održavati sastanke na kojima ćete riješiti sve što treba. Ali ljudi su ljudi i svi žele pravedna šefa koji će se prema njima dobro odnositi, koji će ih pitati što im treba da bi dobro obavljali svoj posao i od kojeg će dobiti odgovarajuću povratnu informaciju, i kad podbace i kad briljiraju. Svi imaju te potrebe.
Na temelju bogatog iskustva, koliko su u prosječnoj tvrtki česti ozbiljni problemi između rukovoditelja i radnika i kako utječu na ukupne tvrtkine rezultate? Može li ih više rukovodstvo unaprijed spriječiti ili postoji način da se stvari organiziraju na način koji favorizira dobre međuljudske odnose?
U jedno možemo biti sigurni: voda uvijek teče prema dolje. Ono što se događa na vrhu hijerarhije obično nalazimo i na njezinim nižim razinama. Ako je najviše rukovodstvo zainteresirano za svoje suradnike, takav će se stav proširiti i prema dolje. Ako nije, e, to je loša vijest za sve. Nužno je, ako to nije unaprijed obavljeno, uspostaviti infrastrukturu koja definira kako postupiti prema bilo kojem problemu do kojeg dođe. Ljudi se ne mogu uvijek odlično slagati, ali zato mora postojati obrazac po kojem se nezgodne situacije uspješno rješavaju tako da, primjerice, ne pati produktivnost. Naravno da se pitanje zaposlenika koji ne radi dobro svoj posao mora riješiti, ali otkaz najčešće nije rješenje. Katkad, naravno, taj netko doista jest problem i morate nešto učiniti da se problem ne bi proširio. No uvjeren sam da je mnogo češće riječ o strukturnom problemu. Imate li jednog zaposlenika koji ne ispunjava očekivanja ili je nečime nezadovoljan, vjerojatno ih imate dvoje. Ili petero. Ili dvadeset. Ako nemate uspostavljen sustav za izlaženje na kraj s njima, ne gine vam ozbiljna gabula.
Vi ste u svojoj prvoj knjizi ljude prema osobinama podijelili u četiri skupine i nazvali ste ih po bojama: Crveni, Žuti, Zeleni i Plavi. Što mislite, koje su boje najpogođenije izolacijom zbog koronavirusa, a koje se ponešto bolje snalaze s ludilom koje nam je donijela 2020.?
Bez sumnje, najpogođenije su osobe orijentirane na odnose, odnosno Zeleni i Žuti. Vjerojatno najviše Žuti, jer njima treba stalno socijaliziranje s drugima da bi se osjećali dobro. Gledajući njihovu osobnost, izoliranje takvih osoba zapravo je okrutno. Zeleni pak vole manje kontekste, ali i oni pate kad se ne mogu družiti s bliskim prijateljima, kao što su naviknuli. Online razgovori nisu ni sjena razgovora uživo. Crvenima drugi ne trebaju na takav način, no zato njima nedostaje, recimo to tako, puls svijeta. Dakle, moglo bi se reći da otprilike 75 – 80 posto populacije teško podnosi strogu karantenu. A Plavi? Oni baš i ne. Oni napokon mogu neometano raditi.
Koje su prednosti i nedostaci rada od kuće iz perspektive šefa? Možda je nekim šefovima lakše raditi putem Zooma jer nema osobnog kontakta sa zaposlenicima ili je on dramatično smanjen. Kako će se to odraziti na tvrtkine poslovne rezultate?
Teško je reći, premda je pitanje iznimno važno. Mislim da će se produktivnost onih koji rade od kuće na duge staze smanjiti. I to, u načelu, zbog razloga koje sam naveo u prethodnom odgovoru. Ljudi su društvena bića. Prednosti i nedostaci jednostavno variraju ovisno o kome govorimo. A na šefa će utjecati isto kao i na sve ostale…
Kako se vi osobno snalazite u novoj situaciji, sada kada sigurno putujete mnogo manje i imate manje kontakta s ljudima? Koliko vam je poslovni dio života drukčiji ove godine?
U drugom tjednu ožujka raspored mi se više-manje ispraznio. U normalnim okolnostima držim između tri i pet javnih predavanja na tjedan, po cijeloj Europi, ali od ožujka uglavnom radim od kuće. Za mene je to golema promjena – kao i za mnoge druge, naravno. Ali zato imam više vremena za pisanje i radim na nekoliko zanimljivih projekata. Jedan od njih je kako se nositi s preprekama, što bi nam u ovim vremena moglo itekako koristiti.
Mislite li da ćemo se, kad je o poslu riječ, ikad vratiti na staro, čak i kad pandemija COVID-19 napokon završi? Ili će se stvari možda trajno promijeniti jer će sve više tvrtki siliti ili poticati zaposlenike da nastave raditi od kuće?
Svijet se zapravo nikad ne vraća na staro, u to nema nikakve sumnje. Stvari nikad neće biti kao što su bile prije situacije s COVID-19. Ali neće ni ostati kako je sada. Kako će svijet izgledati, primjerice, za godinu dana? Mislim da ćemo upotrebljavati više komunikacijskih alata temeljenih na informatičkoj tehnologiji, ali to i neće biti neka prevelika prilagodba. Pretpostavljam da će se mnogi bojati putovanja ili javnih događanja. Mnogo je škakljivih stvari koje moramo razmotriti, ali i ja mogu samo nagađati. Ovo je istodobno uzbudljivo i zastrašujuće, no bojim se da na kraju uvijek pobjeđuju širitelji panike.
Imate li koji savjet za bolje izlaženje na kraj s aktualnom pandemijskom (radnom) situacijom?
Neopisivo je lako vrzmati se cijeli dan po kućnom uredu, gdje ja sada radim, i zapravo biti prilično neproduktivan. Bez utvrđene dnevne rutine, stanke za ručak u točno određeno vrijeme i slično. Niti se ne okrenete, a već je prošlo pola dana. Opasnost je u tome da nam svaki dan izgleda potpuno jednako, a to se ne sviđa svima. Zato svaku večer sastavim prilično detaljan popis svega za idući dan. Posao sam rascjepkao na polusatne sesije. Pazim i na to da se, osim poslu, posvetim rekreaciji ili nekoj vrsti zabave. Primjerice, svaki dan poslije ručka pola sata čitam. Ili odem pola sata u šetnju. U sastavljanje plana svakako uključite i maštu – i držite se zacrtanoga! No naviknite se na to da će vam s vremena na vrijeme ipak biti dosadno…
Kaze lik "Svijet se nikada ne vraća na staro. Neće biti kao prije korone, ali neće stati kao sada". Samo genijalan um moze doci do takve spoznaje.