– Nisam otišla daleko od Marine, hodala sam po šumi i odjednom mi se smračilo pred očima. Nakon toga nisam znala kuda hodam – prisjeća se 76-godišnja Anka Šenjug događaja koji sada u nje izaziva smiješak, međutim, vrlo je lako mogao završiti kobno za nju.
Tražile gljive
Anka se, naime, prije dva tjedna sa svojom snahom Marinom uputila u obližnju šumu tražiti gljive. Krenule su od svoje kuće u Galovcu Začretskom oko 15 sati, a Marina se sama vratila kući dva sata kasnije.
– Naša baka vam ne može doma sjediti, ona je uvijek aktivna i želi nekamo ići. I tog su je dana boljele noge, ali je ipak rekla da odemo do šume kako bi se malo protegnula jer joj je doma dosadno – objasnila je Marina Šenjug, Ankina snaha. Nisu bile ni sat vremena u šumi kad su se nakratko razdvojile.
– Bile smo međusobno udaljene samo nekoliko metara. Skrenula sam pogled nakratko i baka je nestala. Kako su se na tom mjestu račvala dva šumska puta, nisam mogla znati kojim je baka krenula. Dozivala sam je, ali baka malo slabije čuje, pa je to bilo uzalud. Krenula sam kući jer je počela padati kiša, pa sam mislila da je i baka krenula tim putem, ali nije – prisjeća se Marina. Ipak, kaže, nije se brinula jer su već mnogo puta išle zajedno u šumu, a vraćale se odvojeno.
– Kako sam već rekla, meni se smračilo i samo sam hodala. Predvečer sam došla do neke kuće i upitala znaju li gdje je put za Krapinu, ali nisu znali. Nastavila sam hodati i došla do još neke kuće, ali ni tu mi nisu znali odgovoriti, pa sam se odlučila vratiti istim putem kojim sam došla. Kiša je padala i bila sam sva mokra, ali sam sama sebi rekla: – Dobro je Anka, nek' pada, bar ti ne bu vruće.
U međuvremenu snaha se jako zabrinula jer su prošla već dva sata otkako se vratila kući, a bake još nije bilo.
– Krenula sam natrag u šumu tražiti je, a sa mnom su išli i muž i nećakinjin sin. Vratili smo se oko 22 sata bez bake i tada smo već počeli razmišljati o najgorem. Skupili smo tu u selu desetak ljudi i pozvali policiju. Svi smo je zajedno tražili – mještani, policija, vatrogasci, čak i Gorska služba spašavanja sa psima, ali baki ni traga – govori Marina.
Potragu su prekinuli oko jedan sat poslije ponoći, a nastavili su ponovno oko 5 sati.
Baka je lutala
Baka je za to vrijeme na drugom kraju šume lutala. – Nisam stajala. Nisam ni mogla, nisam imala gdje sjesti, sve je bilo mokro i u blatu. Ali dobro sam vidjela i nije me bilo strah. Jedino sam hodala po kupinju, pa sam si sve noge izgrebla. To mi je bilo najgore – priča hrabra baka Anka.
Kad se ponovno ukazalo sunce, ipak joj je bilo lakše. Ujutro je ponovno došla do nekih kuća, a misleći da je u blizini kuća nećakinjine kćeri Karmen, pitala je mještane da li ona tu živi, međutim, prevarila se.
Ponovno je nastavila hodati, a poslijepodne je konačno došla do neke ceste. No, nije znala gdje je.
– Zamislite, svi smo je toliko tražili, a onda nas je nazvao susjed koji je tog dana išao u bolnicu na Bračak i rekao nam kako misli da nam baka šeće po cesti u Štrucljevu. Brzo smo otišli tamo i, doista, bila je ona. Kako nam je samo laknulo – priča Marina. Bilo je to sljedećeg dana oko 15 sati.
Baka je, kaže Marina, samo bila jako žedna i umorna, ali i dalje vedra duha. Čak se našalila.
– Tak sam dugo bila v šumi, a nisam našla ni jednoga vrganja – rekla je baka tada.
– Baka je bila potpuno normalna, kao i prije odlaska u šumu. Jednostavno ne znam što se tada dogodilo, ali, eto, sve je dobro završilo. Iako se sada tog događaja prisjećamo sa smiješkom, ne ponovilo se – zaključile su baka Anka i Marina zajedno. U šumu po vrganje neće ići tako brzo, ali, sigurno je, jednom će ipak otići.
