U medijima se ovih dana prolomila kao velika vijest, važna, gotovo prijelomna, kako USKOK istražuje, zamislite, čak četvero bivših Plenkovićevih ministara – Gabrijelu Žalac, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i, dakako, Lovru Kuščevića!
Ljudi bi doista mogli pomisliti da je pravna država ažurna, neovisna, jaka, pravedna, brza, učinkovita, horizontalna, da smo svi jednaki pred zakonom... Kad bi bilo tako!? Jer je pitanje svih pitanja, zašto se ta vijest nije pojavila kad je ovo četvero ministara još sjedilo u Vladi i držalo poluge vlasti? Zašto se USKOK tada već nije njima bavio, ako se trebao baviti, a trebao se. To bi tek bila prijelomna vijest, to bi bio znak pravne države, neovisne od aktualne vlasti i politike.
Međutim, prvo je premijer Plenković niz vodu pustio navedene ministre, svoje dojučerašnje najbliže suradnike, koje je do jučer branio do zadnjega, do posljednje kapi krvi i znoja, a onda je preko noći pustio vodu u školjci i prije toga odlučio koje će od njih pustiti niz školjku.
Prvo je trebalo izvesti taj čin, političkog odstrela, da bi onda pravna država nastupila, i odjednom se USKOK za njih četvero počeo zanimati. S time da tek treba vidjeti hoće li USKOK njih samo promatrati, hoće li nešto i zapaziti, hoće li podići i koju optužnicu, a onda sudski postupak, i tko živ i tko mrtav, što se najbolje vidi u Sanaderovom slučaju, koji je put od istrage do pravomoćne presude.
To je tako u Hrvatskoj, javna je tajna, svi o tome zbore, ali službeno se treba i mora glumiti, da pravna država nije pod utjecajem politike. Iako je svima jasno da zvjerke padnu kad padnu u političku nemilost.
Što mislite, zašto se Milan Bandić tako grčevito bori da bude partner vladajućima? Pa bolje biti partner, nego zatvorenik. Iskušani hrvatski recept. Na kraju, Ivo Sanader je zorni primjer kako u nas funkcionira pravna država. Koji bi to bio pozitivni pomak u demokraciji da su Sanadera uhitili ili barem ga stavili pod istragu i osumnjičili dok je još bio premijer i šef vladajuće stranke? To bi bio pozitivni šok za cijelu državu! No on je prvo morao pasti, stranka ga se odrekla, pa je nakon toga svim sredstvima i snagama navalila pravna država.
Primjerice, o Kuščeviću i njegovim makinacijama na Braču bruje određeni krugovi već godinama. To je bila javna tajna, što je on radio u svojoj općini. Odjednom sad veliko čuđenje, ali i gotovo opća šutnja. Osim što se premijer čudi što mu bivši ministar i politički tajnik stranke u kući drži portret Ante Pavelića, kao da se nije znalo već i ranije da Kuščević cijeni Pavelićevu povijesnu ulogu, pardon, ulogu svoga djeda ili pradjeda, nije siguran. Nije li Kuščević dijelio vinske butelje s Pavelićevim likom? I nikome ništa sve dosad, kad je odbačen u političko smeće? Ili kako je do imetka došao Goran Marić? Gdje je tu pravna država? Zakazala je odavno! I tako možemo nabrajati primjere i primjere, i nikome ništa, psi laju, a karavane prolaze.
Je li, primjerice, DORH ikako reagirao na ponovne prozivke kako ništa nije učinio na otkrivanju sudbine dr. Ivana Šretera? Godinama ga se proziva za nerad, a oni šute. Zašto? Jer nije politički zgodno propitkivati tu temu zbog Milorada Pupovca?
Sjećam se kad mi je jednom kolegica ispričala privatni razgovor s jednim bivšim zamjenikom glavnog državnog odvjetnika, koji je godinama drmao DORH-om.
On joj je lijepo pokazao kako u radnom stolu ima dvije ladice – jedna je za spise u postupku, a druga je za spise koji su na hlađenju! Po čemu smo se onda odmaknuli od bivšeg sustava, u kojemu je partija sa svojim službama, uključujući i tajne službe, odlučivala tko će pasti, a tko neće, tko će u zatvor, a tko neće? U nas je normalno da politička ekipa donosi zakone kojih se ni sama ne pridržava. I to od one najniže razine.
Promatrajte lokalne čelnike u vožnji vašim mjestom, i koliko njih za vrijeme vožnje i dalje priča na mobitel? Krenimo samo od te najniže razine. Jer političar u svemu treba biti uzor svakom drugom građaninu, kako se ponaša u javnosti, kako poštuje zakone i propise.
Kako očekivati da će ljudi poštivati, ako ih ne poštuju oni koji ih donose? Prije nekoliko dana tako mimoiđem se automobilom s jednim gradonačelnikom koji je i saborski zastupnik HDZ-a. Stojimo na semaforu, traka do trake. On vozi i cijelo vrijeme drži mobitel u ruci i priča i vidi mene i kimne glavom i nastavi dalje. Tako je, ja sam lokalni šerif, tko mi što može? Ako me i policija vidi, znaju tko sam!
I onda smo svi isti pred zakonom? Pravna država za sve jednaka? Malo sutra! Licemjerna politika na sve strane!
Istraživačko novinarstvo na vrhuncu! Pa nama uz naše novinare ni ne treba pravosudni sustav