Sveučilišna profesorica Tatjana Josipović neće se odreći svoje karijere ako njezin suprug Ivo postane hrvatski predsjednik. Pokušat će, kaže, uskladiti obveze i želi sudjelovati u aktivnostima.
VL: Koji su Vaši politički stavovi? Jeste li i Vi, poput supruga, bili u SK?
– Nikada nisam bila član nijedne stranke. Bliska su mi socijaldemokratska načela i u tome dijelim suprugov svjetonazor.
Zalažem se za društvo u kojem će svi imati iste mogućnosti i priliku za razvoj, obrazovanje i uspjeh, a do kojeg se dolazi isključivo radom. No, tek treba ostvariti pretpostavke za takav napredak sposobnih i vrijednih u društvu.
VL: Jeste li u mladosti, kada se pripadnost pokazuje i glazbom, bili pankerica, rokerica, šminkerica...?
– U srednjoj školi i kao studentica slušala sam Pink Floyd, Queen, Brucea Springsteena, Boba Marleyja, Talking Heads, izlazila u Jabuku... Nedjeljom smo se sastajali uz gitare i pjevali u restoranu Zagorac. Čitali smo Polet i Studentski list. Druženja su u to vrijeme bila skromna. Nismo bili rastrošni. Najvažnije je bilo da se vidimo i dobro zabavimo.
VL: Kakav je Vaš stav prema vjeri?
– Kao i moj suprug, i ja sam agnostik. No, vrijednosti koje zagovara vjera vrlo su mi bliske i držim do njih te u skladu s njima postupam u životu. Držim da ne treba biti deklarirani vjernik da bi se živjelo u skladu s načelima kao što su ljubav i poštovanje prema bližnjima, poštenje, rad, uzajamno pomaganje, činjenje dobra drugima.
VL: Jeste li podržavali štrajk studenata?
– Studenti se imaju pravo organizirati i štrajkom iskazivati svoja stajališta i za njih se boriti.
No, moraju imati priliku da i na druge načine, kroz studentske forume i organizacije, sudjelovanjem u radu Sveučilišta i fakulteta, ostvaruju svoje studentske interese.
Zahtjevi za besplatno školovanje su legitimni i treba ih podržati, no da bi se to ostvarilo, nužna su puno veća ulaganja države u studentski standard.
Međutim, studenti moraju biti svjesni da tako veliko ulaganje društva u njihovo obrazovanje zahtijeva i njihovu vrlo veliku odgovornost – studiranje u rokovima.
VL: Što mislite o bolonjskoj reformi?
– Dobro je zamišljena i kao koncept je treba podržati. Međutim, da bi bila uspješna, u obrazovanje se mora više ulagati, moraju se stvoriti sve materijalne, personalne, prostorne pretpostavke za provedbu bolonjskog procesa.
S druge strane, bolonjsku reformu morala bi pratiti i prilagodba tržišta rada novim kvalifikacijama koje se stječu studiranjem po novim programima.
VL: Uz političare posljednjih se godina često vežu i nevjere u braku. Sjetimo se Clintona, Sarkozyja, Berlusconija... Kakav je Vaš stav prema nevjeri?
– Smatram da se radi o intimnim i privatnim stvarima bračnih drugova koje oni moraju sami rješavati.
No, zalažem se za to da se uvijek pokuša naći rješenje za očuvanje obitelji i zaštitu djece, a bilo bi dobro kad bi postojalo više mogućnosti da se bračni drugovi u krizi obrate stručnjacima koji bi ih savjetovali. Važno je i da se putem medija šalju poruke o tome da takve mogućnosti postoje.
VL: Iznenadi li Vas suprug još uvijek nekom romantičnom gestom?
– Romatičnom gestom smatram svaku pažnju i potporu koju si međusobno pružamo.
Važno mi je da znam da moj suprug na mene misli i kad nije kod kuće, da se čujemo kad smo na putu.
VL: Koliko sudjeluje u kućanskim poslovima?
– Onaj tko prvi stigne, napravi ono što se mora napraviti. Važno je da se sve napravi na vrijeme.
Na primjer, jučer Ive nije bilo kod kuće pa sam ja očistila umjesto njega snijeg ispred kuće.
VL: Što su njegove najveće mane?
– Teško mi je pronaći neku njegovu ozbiljnu manu. Najviše me ljuti kad u nedjelju, kada spremim ručak, kasni pa se sve ohladi.
Aristarh, ovoga se puta nećemo složiti. Emocije jesu u pitanju, ali na drugi način. Upiši u google tražilicu- brojevi u politici, možda ti se nešto objasni. A kad bi ga se i trebalo maltretirati, tko je pogodniji od ove naše zemlje i nas svih ovakvih kakvi već jesmo.