Sredinom 3. stoljeća pr. Kr. južnoilirski narodi bili su udruženi u jedinstvenu državu koju se u suvremenoj povijesnoj znanosti uobičajilo nazivati Ilirskim Kraljevstvom. Pod kraljem Agronom Ilirsko je Kraljevstvo izraslo u znatnu silu staroga vijeka, šireći svoju vlast od Skadarskog jezera do donje Neretve. Ilirski ratnici postali su strah i trepet starih Grka, a naročito je opasna bila ilirska mornarica, koju su činile male i pokretne lađe, tzv. lembi, od kojih je svaka mogla prevoziti pedeset ratnika.
Nakon što je 231. g. pr. Kr. nenadano umro kralj Agron - grčki izvori ističu da je odviše veselo i burno proslavio uspješan vojni pohod, opio se vinom, prehladio jer je već bila jesen i nastupila studen, te skončao od upale porebrice - vladavinu je preuzela njegova supruga Teuta, uime pastorka Pinesa. Ništa nije poznato o Teuti i njezinu životu prije nego što je postala regentica. Njezin uspon do najviše vlasti pokazuje da su žene u ilirskom društvu bile cijenjene pa su muškarci bili spremni prihvatiti i žensko gospodstvo.
Fatalni napad na Isu
Teuta se pokazala i više nego dostojnom Agronovom nasljednicom. Neposrednu upravu nad kraljevstvom prepustila je svojim savjetnicima, jamačno i Agronovim pouzdanicima, nastavivši politiku preminulog supruga. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade.
U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da opet navali na Grke. Iliri su se domogli bogata plijena koji je izazvao kraljičino oduševljenje kad je morem dopremljen u njezinu prijestolnicu, vjerojatno Skodru (albanski Shkodër). Vlast Ilirskog Kraljevstva sada se širila od donje Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Bila je to jedna od najprostranijih država na Sredozemlju.
Potkraj 230. g. pr. Kr. Teuta je dala napasti otok Isu (Vis). No, njezini su uspjesi privukli pozornost Rimljana, koji su Teuti uputili poslanike. Ona ih je samosvjesno primila, opravdano doživjevši nastup rimskih poslanika kao bahato upletanje u poslove svoga kraljevstva. Na povratku su poslanici napadnuti, onaj koji se ponio nadasve drsko prema kraljici ubijen je, a ostali su zatočeni.
Tim postupkom Teuta je sebi zapečatila sudbinu. Da bi dobila na vremenu, poslala je u Rim svoje predstavnike, pravdajući se kako su napad počinili neki pljačkaši. Rimska vojna mašinerija pokrenula se u proljeće 229. g. pr. Kr., istodobno kad je i Teuta naredila napad protiv Korkire (Krfa) i grčkog grada Epidamna-Dirahija (Drač). Rimljani su razbili opsadu Epidamna-Dirahija, preoteli Korkiru koju je predao ilirski vojskovođa, Grk Demetrije Hvaranin, uz znatne gubitke svladali brojna ilirska uporišta, te prisilili Ilire da dignu opsadu Ise. Teuta se prevarila da će zima zaustaviti rimsko napredovanje.
U rano proljeće 228. g. pr. Kr. uputila je Rimljanima poslanstvo iz utvrđenog Rizona (Risan u Bokokotorskom zaljevu), kamo se bila sklonila. Priznala je poraz i potpuno se pokorila. Potpisavši mirovni ugovor čije su točke diktirali pobjednici, Teuta je nestala s povijesne pozornice.
No, uspomena na nju i njezinu slavu opstala je u pučkoj predaji sve do današnjice, u brojnim legendama i pričama.
Jedna od legendi kaže da se Teutina grobnica nalazi u spilji kod Perasta u blizini Risana i Kotora, a ta spilja skriva i kraljičino blago. Prema Hvaranima, na mjestu Oglavka i Koščaka pokraj Sućurja na istočnom rtu otoka stajali su Teutini dvori, a kraljica je u okolici počela zidati i grad koji nije dovršila, budući da su je Rimljani porazili. Stanovnici Šolte znaju za još jedne Teutine dvore, na brdu iznad uvale Senjska, gdje su ribari običavali bacati dio ulova na sve četiri strane svijeta da steknu kraljičinu naklonost i milost u daljnjem ribolovu.
Utvrda na Šolti
U šoltanskoj uvali Tatinji, kažu, neko se vrijeme Teuta skrivala pred napadom rimskog brodovlja. Ako je vjerovati mještanima, boravila je i na otoku Svecu (Sv. Andrija) zapadno od Komiže, gdje je podigla utvrdu - lokalitet se danas zove Krajicina i Kraljičino - s koje se survala u more nakon što su je Rimljani svladali.
Druga inačica legende pripovijeda da se u utvrdu sklonila prognana kad je izgubila prijestolje.
Ovdje je očijukala sa zarobljenim mladićima i gusarskim kapetanima, a kad bi joj dojadili, dala bi ih baciti s visokih litica otoka. I Višani se mogu pohvaliti Kraljičinom spiljom u kojoj je, pripovijedaju, također živjela kraljica Teuta.
