Sve je počelo 25. lipnja prošle godine kada su se Britanci na referendumu izjasnili za izlazak iz Europske unije.
Bio je to trijumf konzervativnih i u velikoj mjeri desnih euroskeptika, što je u uvelike bilo zaslužno za uspon europske ekstremne desnice, ali i za trijumfalni pohod Donalda Trumpa u SAD-u. Marine Le Pen imala je najbolje šanse pobijediti na francuskim predsjedničkim izborima, desničarska i protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku bila je u apsolutnom usponu, a Geert Wilders, jedna od ikona europske ekstremne desnice, najavljivao je svoj trijumfalni pohod na nizozemsku vladu. No u jednom trenutku sve se počelo okretati.
Premijerka Theresa May gotovo cijelu godinu imala je sve u svojim rukama – i vrlo komotnu i sasvim dostatnu parlamentarnu većinu i referendumsku odluku o izlasku iz EU. Nije joj trebalo baš ništa više da započne pregovore o razdruživanju i da ih završi u nekom predviđenom roku. May je imala i solidnu podršku u stranci za posao koji je bio pred njom. Stoga je mnogima ostalo potpuno nejasno zašto je ona raspisala prijevremene izbore? Je li željela dobiti izborni legitimitet koji nije imala zato što je zamijenila Camerona koji je dao ostavku? Je li planirala dobiti dodatnih 30 do 40 zastupnika i tako ostvariti veći izborni trijumf od Margaret Thatcher? Da su izbori održani sredinom travnja, kada ih je ona raspisala, možda bi sve to i dobila. No u međuvremenu u Francuskoj se dogodio Macron, a u SAD-u nad Trumpa počeli su se navlačiti crni oblaci. U sjeni triju terorističkih napada u Velikoj Britaniji premijerka se razotkrila kao političarka koja nema ni karizme ni političke mudrosti, ali i kao izrazito loš komunikator. S druge strane, protivnici Brexita u ovim su izborima vidjeli priliku da iskažu svoju volju.
Iako je Theresa May relativna pobjednica izbora, ona je u osnovi i najveća gubitnica. Na izborima na kojima je mislila dobiti apsolutno povjerenje ljudi su joj pokazali da joj nimalo ne vjeruju i da ne žele da ih ona vodi. Barem ne iz EU.
