Povjesničar Dragan Markovina objavio je u posljednje vrijeme dvije vrlo zanimljive knjige. Prva je priča o jedanaest podijeljenih gradova, od Trsta do Kosovske Mitrovice, pod naslovom “Programirani zaborav”, objavljena u Beogradu u kultnoj Biblioteci XX vek. Druga, novija, kratak je, ali vrlo poseban roman pod naslovom “Maršal na Poljudu” u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Hena com. Markovina je vrlo prisutan i aktivan u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, živeći na relaciji Mostar – Korčula – Split – Sarajevo i s čestim gostovanjima u Beogradu. Razgovor smo vodili dok je boravio u Splitu. Ostavit ću za sebe onaj dio koji smo posvetili posljednjoj utakmici na Poljudu i izgledima Hajduka da napokon, nakon 20 godina, osvoji državno prvenstvo. Ali, poljudski stadion je u svakom slučaju polazišna točka i našeg razgovora, kao i romana.
Jedan od likova “Maršala na Poljudu” je, kako sami kažete, sam grad Split. U kakvom ste odnosu Split i vi?
U Split sam zaljubljen otkad sam se rodio u obitelji u kojoj je taj grad uvijek bio mistificiran na mnogo načina. Moji su se roditelji vjenčali u Splitu 1971. i živjeli u njemu pet godina. Brat se formalno rodio u Beogradu kamo se mama otišla poroditi da bude sa svojim roditeljima, ali zapravo je bio splitska beba. Onda su se počele pripremati Mediteranske igre i čitav se grad dizao. Otac je radio u škveru gdje je odrađivao stipendiju koju je dobio za studij brodogradnje, a poslijepodne bi radio u pomorskoj školi, ali nije mogao dobiti stan. Četrnaest podstanarskih stanova su promijenili s malim djetetom.
POVEZANI ČLANCI:
Tada su mu ponudili radno mjesto i stan u Mostaru, odakle je i otišao na studij i prihvatio je tu ponudu. Tako sam se ja rodio u Mostaru koji nam je postao primarno prebivalište. Moja veza sa Splitom u djetinjstvu je bila preko oca koji bi otamo donosio bedževe Brodosplita i kalendare Hajduka. Kada je u Splitu osnovan Filozofski fakultet, došao sam tamo raditi nakon završenog studija i u tih deset godina, koliko sam tamo stalno živio od 2004., dobro sam ga upoznao. Slijedile su dvije godine u Zagrebu, pa onda opet četiri u Splitu, nakon čega sam se odlučio vratiti u Mostar. Sad živim na relaciji Mostar – Split – Korčula, kako me put nanese.
Jeste li gubitak posla u Splitu ostavili iza sebe u prošlosti ili je to još uvijek neka vrsta rane?
Evo, 1. prosinca je bilo točno deset godina od tog dana kada mi je na Filozofskom fakultetu u Splitu istekao ugovor koji nije produljen. Dvije-tri godine sam doista bio i ljut i ozlojeđen, ali danas sam ravnodušan prema tome, osobito zato što sam zadovoljan kako mi se život dalje odvijao. Iskreno, danas se i ne bih više vraćao na fakultet kao predavač u punom radnom vremenu, ali predavati volim i rado bih to jednog dana radio honorarno u nekom manjem opsegu.
Jeste li bili u nedjelju na utakmici Hajduka i Dinama?
Naravno da sam bio. Imam već dugi niz godina pretplatu Hajduka. Od djetinjstva je kod mene postojala dvojnost između Veleža i Hajduka, Splita i Mostara. Kad sam bio mali, do rata, išao sam na sve utakmice Veleža, a poseban je praznik bio kad bi dolazio Hajduk za koji bih u tim utakmicama iskreno navijao protiv Veleža. Danas, s obzirom na sve što su Velež i Mostar proživjeli, navijao bih u takvoj utakmici za Velež. Ali Hajduk je ostao konstanta koja se nije mijenjala. Ne idem samo na derbije nego dolazim i iz Mostara i s Korčule i odgledam barem 70 posto utakmica u sezoni.
Što je bila inicijalna iskra za pisanje “Maršala na Poljudu”?
Počeo sam je pisati prošlog ljeta i počelo je od pomisli kako je Titov dolazak na otvaranje Mediteranskih igara i poljudskog stadiona realno bio njegov zadnji javni nastup, premda je većini ljudi prva asocijacija ona utakmica Hajduka i Zvezde za vrijeme koje je objavljena vijest o Titovoj smrti. U jednom trenutku, čitajući više puta i memoare Vicka Krstulovića, sinula mi je ideja da je Tito zapravo mentalno bio Splićanin, čega zasigurno ni sam nije bio svjestan. Također sam pomislio kako je Tito na to otvaranje 1979. morao doći sa sviješću da je na kraju životnog puta i da mu je to zadnji dolazak u Split i na Poljud, koji je i danas ovako zapušten grandiozno arhitektonsko djelo.
Morao je u nekom trenutku sam sebi postaviti pitanje jesu li na kraju čitav njegov život i sva ta borba, revolucija i vlast, imali smisla. Split mu je u tom smislu poslužio kao ogledalo i to je ostalo kao polazišna ideja romana. Međutim, poslije sam to zapravo pretvorio u roman o samom Splitu i o ljudima koji su poraženi, do kojih je meni stalo, a o kojima nitko ništa bitno nije napisao i koji su ostali potisnuti iz kolektivne memorije.
Ipak, sam događaj otvaranja Poljuda vi u romanu preskačete, ali zato vrlo lucidno opisujete prvi Tuđmanov nastup na tom stadionu i to sa željom da bude novi Tito, pa sam se zapitao odnosi li se zapravo naslov na Maršala ili onoga koji je želio biti novi maršal?
Želim naglasiti da nisam fetivi Splićanin. Ja sam u taj grad došao i silno ga zavolio, ali nemam onaj kampanilistički pristup “ča je pusta Londra kontra Splitu gradu”... Ali, mislim da je ključ za razumijevanje hrvatskog društva, politike i odnosa prošlosti puno prije Split nego Zagreb ili bilo koja druga sredina. Taj Split je toliko bremenit prošlošću, političkim sukobima, lomovima i promjenama, tvrdoglavom inzistiranju na ideologijama do samoga kraja. Na kraju krajeva, on je simbolički bio bitan obojici maršala. Uvjeren sam i s puno njegovih izjava lako dokazujem da je Tuđman bio jako opsjednut Splitom i da je želio doseći tu vrstu nekritičke glorifikacije u kakvoj je uživao Tito, ali to mu nikako nije moglo poći za rukom.
U prvom redu zato što je u njegovu razdoblju, ma što god ja mislio o njemu, ipak postojala demokracija i sloboda da ga se ne glorificira i da mu budete opozicija, što se u Titovo doba nije moglo. Međutim, mislim da to nije jedini razlog. Jedan je svakako i taj što je Tuđman bio izraziti dinamovac, bez obzira na to što je Dinamu bio promijenio ime u Croatia, a drugi razlog je što zbog svog načina života, nedostatka osjećaja za humor i manjkom životne opuštenosti nikako nije mogao razumjeti dušu Splita, a u svemu je, pa i maršalskom uniformom, pokušavao imitirati Tita. Tuđman mi je kao lik u romanu u tom smislu Titov antipod, a njegov dolazak na Poljud, na otvaranje Europskog prvenstva u atletici 1990. bio je možda i njegov najvažniji inauguralni čin nakon stupanja na vlast. A drugi važan događaj bila je ona utakmica na Poljudu 1993. kada je bio izviždan i izvrijeđan i nakon pola sata napustio stadion.
Knjiga ima atmosferu latinoameričkog magijskog realizma, na koji se i izravno referirate. Međutim, i ono fantastično je toliko uvjerljivo da sam ponukan pitati vas je li zaista iz Titove glave prvi put izašla krilatica “Hajduk živi vječno” (smijeh).
Naravno da nije (smijeh), cijeli taj njegov unutrašnji dijalog koji se u knjizi pretvara u monolog je plod moje mašte. Tako nešto je, koliko je meni poznato, prvi u hrvatskoj književnosti napravio Vuk Perišić u sjajnom, prije nekoliko godina objavljenom, romanu “Signali i svjetionici” o Krleži i Titu. On tamo Tita prikazuje kao čovjeka od krvi i mesa, a ja sam na tom tragu htio prikazati što se moglo događati u Titovoj svijesti. Kod nas većina Tita uglavnom ili potpuno nekritički voli ili jednako nekritički ne podnosi i to će tako i ostati. Malo je tko zapravo prema njemu indiferentan.
POVEZANI ČLANCI:
Ali, uvijek su to priče o tome što on politički jest ili nije radio, što je znao i što nije znao, ali nikad ne razmišljamo i ne govorimo o njegovoj osobnosti, osim na tabloidnoj razini odnosa sa ženama i tome slično. Kao da nikoga nikada nije bilo briga, a to je ono što me čudi, tko je i kakav je on zapravo bio čovjek iznutra. A imao je takav život da je jednostavno morao imati bogat unutrašnji svijet. Nikako nije mogao biti čovjek iznutra potpuno prazan, politički robot koji djeluje po automatizmu. Ta njegova introspekcija u kojoj mu na pamet pada izgradnja Poljuda, dok u kastrovskoj maniri drži višesatni govor na rivi, a isto tako njegova “odjavna špica” kad se kao duh oprašta od Splita, sve je to moj doživljaj i kako ja mislim da je on iznutra promatrao svijet i sebe u tom svijetu, a osobito u Splitu.
Ne znam koliko baš čitatelja knjiga ima na sjeveru Poljuda, ali pitam se kako bi tamo primili tu vašu dosjetku o Titovu autorstvu čuvenog HŽV-a?
Teško (smijeh).
Druga ideja koju tematizirate u knjizi je namjera splitskog partijskog komiteta da stadion na desetu godišnjicu Titove smrti ponese Titovo ime. Ta je ideja zaista postojala?
Da, i to odmah nakon Titove smrti. Dokumenti o tome postoje i objavio ih je već Hrvoje Klasić, a ja sam ih pronašao neovisno o njemu na sasvim drugom mjestu, u Hrvatskom državnom arhivu u Splitu, gdje se nalazi jedan mali dio legata Vicka Krstulovića. Tamo sam našao službeno pismo Hajduka i splitskog partijskog vrha negdje iz sredine osamdesetih u kojem pitaju Krstulovića što o tome misli.
I što je on mislio o tome?
Izričitog odgovora nema, ali, kao što pokazuju i njegovi posmrtno objavljeni memoari, Krstulović baš i nije bio blizak s Titom kojem je jako zamjerao što je napao Dalmatince i rasformirao dalmatinske divizije nakon Sutjeske i što mu, u vrijeme dok je Krstulović bio ministar, nije prihvatio ideju o jadranskoj orijentaciji Hrvatske. Tako da Vicko, koji je bio vrlo blizak s Kočom Popovićem, definitivno nije simpatizirao Tita i nije bio sklon toj ideji.
Nedavno ste, na Interliberu, predstavili knjigu “Programirani zaborav”, objavljenu u Beogradu u Čolovićevoj Biblioteci XX vek. Tema su joj podijeljeni gradovi, a koliko je taj programirani zaborav bio uspješan, mislim da dobro ilustriraju primjeri Trsta, Pule i Rijeke o čijoj mentalnoj i duhovnoj podijeljenosti svijest u najvećem dijelu današnje javnosti zapravo i ne postoji.
Kao što često ističem, ja se tom temom ne bih vjerojatno uopće bavio da se nisam rodio u Mostaru, gradu koji danas u mnogim stvarima više uopće ne sliči na sebe kakav je bio prije posljednjeg rata. Baveći se tom temom, nastojao sam se mjeriti i s vlastitim gubitkom, bijesom, ljutnjama i nepravdama nanesenim današnjim ljudima. Zadnjih sam se godina i ja sasvim sigurno promijenio u životnom, političkom i ljudskom smislu i mnogo sam otvoreniji i tolerantniji. Mogu reći da ne volim danas sam sebe kakav sam bio prije deset godina. Pokušao sam razmišljati o tome kako ti demografski ratni lomovi, politički i ideološki lomovi utječu na građane i shvatio da je ovaj naš cijeli postjugoslavenski prostor, u koji spada i Trst, zapravo bazen podijeljenih gradova s traumatičnom prošlošću i izbrisanim čitavim zajednicama, gradova koji se prave da nemaju veze s vlastitom prošlošću.
Moglo je tu biti još više sredina, na primjer Novi Sad, Subotica ili Boka kotorska, ali uzeo sam jedanaest gradova koji mi se čine simbolički najsnažnijim primjerima, pa su tu i neki čije uvrštavanje može iznenaditi ljude. Na primjer Trst, koji je, uz Rijeku, bio velika kozmopolitska luka Habsburške Monarhije. Nakon što su se svi ti narodi iz njega povukli, ostao je grad s domaćima duboko podijeljenima na talijansku i slovensku zajednicu, sa strašnom netrpeljivošću, koja je kulminirala u paljenju Slovenskog doma i s kompleksom ljudi koji su faktički protjerani, premda je velik broj njih dobrovoljno otišao s osjećajem da će biti protjerani ako sami ne odu. Istovremeno je Trst bio i kozmopolitska luka jednog velikog carstva i pogranični grad žestokog talijanskog nacionalizma i vrlo snažne slovenske manjine.
Sve je to on i danas, a meni smeta što u našem imaginariju postoji uglavnom samo kao šoping-meka, a u svemu ostalom jedan nezanimljiv grad, što ne može biti dalje od istine. Zato mi je to bila polazišna točka, a i zato što je bio faktor političke krize nakon Drugog svjetskog rata. Istovremeno, Pula je grad u kojem barem ja svaki put osjetim koliko je energetski ispražnjen i napušten. Pula je imala dva egzodusa. Prvi je bio 1918. kada je otišao cijeli taj svijet austrougarske mornarice, ili gotovo cijeli, jer uvijek netko ostane. A drugi je bio nakon 1947. kada odlazi većina Talijana, a nastaje veliko doseljavanje. Tamo kao rijetko gdje drugdje možete u istoj zgradi naći autentičnog puležanskog Talijana i Hrvata uz doseljenike sa svih strana Jugoslavije. No, Pula i Rijeka na neki način ipak priznaju vlastitu prošlost, što se, recimo, ni u kom slučaju ne može reći primjerice za Zadar koji je danas tvrdokorni nacionalistički hrvatski grad.
Sve je to posljedica povijesti i načina na koji se ona odvila, ali ne može se poreći činjenica da Zadar ima itekako snažnu talijansku komponentu, kao grad koji je bio većinski talijanski sve do kraja Drugog svjetskog rata, a isto tako i snažnu srpsku komponentu, jer su se njega iz zaleđa podjednako doseljavali i Hrvati i Srbi. Danas je ta zajednica puno manja, ali je i dalje itekako vidljiva i svakome je jasno koliko je besmisleno danas pričati priču o isključivo hrvatskom Zadru u nacionalnom i tradicionalnom smislu. Ali ta se priča ipak forsira. Slično se dogodilo i Mostaru devedesetih godina. Ja ne razumijem ničiju potrebu da aktualnu političku situaciju pokuša opravdati promjenom prošlosti. To ne ide. A desnica je u pravilu uvjerena da to ide i da to baš tako treba. Nažalost, da si ne lažemo, jednako se nakon 1945. ponašala i ljevica i prema Puli, i prema Rijeci i prema Zadru i pokazala je jednaku isključivost i ponašanje u skladu sa stavom “povijest počinje od nas”.
Sarajevo navodite kao primjer grada koji ne priznaje vlastitu podijeljenost.
Sarajevo je dijelom i dalje ostalo konstituirano oko mitoloških osamdesetih, Olimpijskih igara, “New Primitivesa”, brisanja granica i slično, ali današnje je Sarajevo ipak mnogo snažnije formirano oko iskustva opsade grada i to u punom smislu riječi, demografski, politički, mentalitetski i u samoj gradskoj mitologiji. To podrazumijeva, dakako, izraziti problem kako se postaviti prema činjenici da postoji Istočno Sarajevo, koje je nastalo na zločinačkoj ideji podjele. Bosna i Hercegovina je u Daytonu uspjela da se veći dio Sarajeva, koji je bio okupiran, a to su Grbavica, Vogošća i Ilidža, reintegrira u “pravo” Sarajevo, ali je činjenica i ta da je oko jedan i pol posto urbanog tijela grada, u prvom redu dio Dobrinje i Lukavica, ostao u Istočnom Sarajevu.
POVEZANI ČLANCI:
Nadalje, Istočnom Sarajevu je pripala i Jahorina, također jedno od opjevanih mitoloških mjesta. Sarajlije su itekako svjesni te činjenice, ali ona ih dodatno traumatizira pa je odbijaju. Ja dosta posljednjih godina boravim i radim u Sarajevu i ne znam nijednog Sarajliju koji će vam priznati da postoje dva Sarajeva. A istovremeno dobar dio ljudi koji žive u Istočnom Sarajevu jesu predratne Sarajlije, ma što god politički mislili i kako se izjašnjavali. Sarajlije odlaze u Istočno Sarajevo, recimo kupovati lijekove koji su tamo jeftiniji, pa i restorane, a u posljednje vrijeme mlađi ljudi tamo kupuju i stanove, također zato što su jeftiniji, dok velik broj ljudi iz Istočnog Sarajeva radi u državnim službama u samom gradu Sarajevu. Komunikacija realno postoji i svakodnevna je, ali svi se prave da je to i dalje jedan grad što je svakako posebno zanimljiv sociološki i antropološki slučaj.
Imate li osjećaj da bi taj svakodnevni život, koji ignorira ili nadilazi političku realnost, jednog dana mogao i mentalno prevladati i rezultirati drukčijom stvarnošću?
Bojim se da ne, jako teško. Naravno, kad imate dvije strane u bilo kojoj stvari, nikada ne može biti da je krivnja isključivo samo na jednoj, premda je u ovom slučaju daleko veća krivnja na srpskoj strani. Dokle god traje relativizacija onoga što se dogodilo u ratu, dok god traje glorifikacija Ratka Mladića i Radovana Karadžića, to nije realno očekivati, a u današnjoj političkoj konstelaciji tome se ne nazire kraj.
Sarajevska priča vrlo jasno ilustrira kako je podijeljena upravo i povijest, koliko su različiti pogledi na događaje poput, primjerice, sarajevskog atentata i na ljude poput Gavrila Principa, što je sve osobito došlo do izražaja o stogodišnjici početka Prvog svjetskog rata...
Mene nije začudilo niti mi je nelogično što srpski nacionalisti prisvajaju Gavrila Principa, atentat i Mladu Bosnu. Principu je podignut spomenik u Istočnom Sarajevu, kao i u Beogradu, njegov je lik i na naslovnici knjige Istorija Republike Srpske. Ali, ono što me je iskreno začudilo, pa i zgrozilo, je sve rašireniji narativ u današnjem Sarajevu i bošnjačkoj javnosti da je atentat na Franju Ferdinanda, kao i čitav mladobosanski pokret, bio preteča ove posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tu ideju ne mogu prihvatiti niti vjerujem da je tako bilo, ali ona se primila zato što ljudi vole pojednostavljivati stvari i čitavu prošlost post festum tumačiti kroz novije događaje. To se radi i u Hrvatskoj, na primjer u pristupu partizanima.
Jedno poglavlje govori i o Kninu. Možete li povući paralelu i usporediti život Talijana koji su ostali u Puli nakon egzodusa svojih sunarodnjaka 1947., i Srba koji su ostali u Kninu, ili se u njega vratili nakon 1995.?
Za razliku od sela, u kojima se točno zna razgraničenje između nas i njih, u gradovima su ipak ljudi uvijek više izmiješani i uvijek netko ostane, čak i u najgorim političkim slomovima. Mislim da je izvor svih naših zala, a kad kažem naših, mislim na širi prostor bivše Jugoslavije, u tome što su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata za sve zločine fašizma i nacizma kolektivno osudile sve Talijane i sve Nijemce, premda nitko nije dirao one među njima koji su aktivno pomagali ili su se pridružili partizanima. Činjenica je da su te nacionalne zajednice platile kolektivnu cijenu, da su bili praktički protjerani i da se netko uselio u njihove kuće.
To se isto dogodilo u ratovima devedesetih godina gdje su Srbi kolektivno optuženi u Hrvatskoj, a pogotovo u Kninu, da su bili za pobunu. Činjenica je da u nekim krajevima i jesu, ali opet kolektivno kažnjavati naciju koja je negdje već stoljećima ukorijenjena jednostavno je pogrešno. U tom smislu je sudbina onog malog broja Srba koji su odlučili ostati u Kninu i onih koji su se odlučili vratiti isto na neki način održavanje plamena prisutnosti koje ja jako cijenim. Ne zato što su to Srbi, nego gdje god ima neka zajednica koja je bila poražena, a odlučila je biti tu, prihvatiti to kao svoj grad i svoju zemlju, a ne ići za bilo kojom ideologijom, zaslužuje moje veliko poštovanje. Mislim, a i znam preko dosta Kninjana koje poznajem, da je odnos domicilnih Hrvata i Srba u Kninu na vrlo zadovoljavajućoj razini.
Vi u knjizi podsjećate na Sporazum iz Lausanne kojim je 1923. dogovorena i legalizirana takozvana razmjena stanovništva između Grčke i Turske. Dakle, etnička čišćenja nismo mi ovdje izmislili, a čini mi se da su i danas prihvatljiva opcija rješavanja sukoba na globalnoj razini, zar ne?
Da, i to je zastrašujuće. Polazim iz vlastitog iskustva. Nas je otac nekoliko mjeseci nakon početka rata odveo iz Mostara na Korčulu. Bio sam među svojima, u Hrvatskoj, u svom jeziku, na djedovini, na samo dva sata od Mostara i premda smo tamo ostali bez stana, nije me kasnije nitko sprečavao da odem u Mostar. Dakle, imam najblaže moguće iskustvo tog tipa, pa opet znam koliko je to užasavajuće iskustvo i trauma za čitav život. A sad zamislite ljude koji su otišli iz Soluna u Malu Aziju, kao i one iz Izmira koji su otišli u Grčku, da nikad više ne vide svoja rodna mjesta i zavičaje, a da ih i jedne i druge u novoj sredini gledaju s prezirom.
Ništa gore ne možete napraviti čovjeku. Kad ga ubijete, više ga nema. Ali kad mu oduzmete pravo na zavičaj, uništili ste ga za čitav život i monstruozno je to pravdati linijama etničkih podjela i granica. Armenci su nedavno otjerani iz Gorskog Karabaha, a da se nitko na to uopće nije osvrnuo i to tako očito ide i čovječanstvo nažalost u tom pogledu nije nimalo napredovalo. A meni je, inače, uzor za ovu knjigu bila upravo knjiga “Solun, grad duhova” divnog povjesničara Marka Mazowera koju svima toplo preporučujem. Nažalost, nije objavljena u Hrvatskoj, ali jest u Beogradu, na svima nama razumljivom jeziku.
Čitajući više puta i memoare Vicka Krstulovića, pomislio sam kako je Tito na to otvaranje Mediteranskih igara 1979. morao doći sa sviješću da je na kraju životnog puta i da mu je to zadnji dolazak u Split i na Poljud, koji je i danas ovako zapušten grandiozno arhitektonsko djelo. Morao je u nekom trenutku sam sebi postaviti pitanje jesu li na kraju čitav njegov život i sva ta borba, revolucija i vlast, imali smisla. Split mu je u tom smislu poslužio kao ogledalo i to je ostalo kao polazišna ideja romana koji je kasnije postao priča o Splitu.
>> FOTOGALERIJA Najveća tajna Jugoslavije: Evo što skriva Titov bunker vrijedan milijarde eura, radnici su potpisivali ugovor o šutnji
Samo vi Markovina i dalje nastavite sanjati o zloči..ncu