Jedna gospođa je na predstavljanju liste Milana Bandića za zagrebačke izbore 2013. godine izrazito naglasila: “Margaret Thatcher je rekla: ako želite da se nešto kaže, pozovite muškarce, a ako želite da se nešto učini, pozovite žene. Ja sam zato tu. Zahvaljujem gospodinu Bandiću što je pozvao nekoga poput mene, bez političke ambicije i prošlosti, isključivo sa svojim stručnim referencijama da pripomogne u daljnjem razvoju grada Zagreba”.
Danas čitamo intervju s jednom gospođom pod naslovom koji citira njezine riječi: “Dosta je bilo Bandića! Punih 17 godina gledali smo njegovu samopromociju i gradnju kulta ličnosti.” Riječ je o jednoj te istoj gospođi, Sandri Švaljek, nekad, dakle, silno zahvalnoj Milanu Bandiću što ju je prihvatio kao stručnjaka, jer ona “nema političke ambicije”, a samo četiri godine poslije silno okomljenoj na zagrebačkog gradonačelnika i s velikim političkim ambicijama s kojima će pokušati osvojiti jedno od dva-tri najvažnija mjesta u državi.
Druga protukandidatkinja Bandiću na skorim izborima, Anka Mrak-Taritaš, izjavljuje kako je “predugo 17 godina Bandića u Zagrebu” i kako mu je “završio rok trajanja” te kako je “važno da vratimo grad građanima”. U taj rok trajanja Mrak-Taritaš morala bi uključiti i vrijeme u kojem je bila Bandićeva pročelnica u Zavodu za planiranje razvoja grada Zagreba i zaštitu okoliša. Kao da se dogovorio s damama Švaljek i Mrak-Taritaš, i treći Bandićev protukandidat Drago Prgomet govori o nepodnošljivoj dugotrajnosti sadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika te mu poručuje: “Odmori se, zaslužio si”.
I upravo tu nepodnošljivu dugotrajnost mediji ističu u naslovima kao najveću Bandićevu slabost na koju računaju njegovi protukandidati. Ali ne bi li to mogla biti najveća Bandićeva prednost? Jer, u 17 godina Bandić se ukorijenio u glavnom gradu, ima zasluge koje su ga tako dugo održale i zbog njih osiguran određen broj birača koji će mu dati svoj glas. Postao je osebujnim Zagrepčaninom kojeg rese i nikad napuštena hercegovština i nikad svladana kajkavština, što mu daje šarm i prepoznatljivost. Stoga sam nekoliko puta napisao da bi mu najbolji protukandidat mogao biti neki izvorni Zagrepčanin koji nikome ne bi bio odbojan. A to nije ni po dojmu vječna maturantica Sandra Švaljek koja u svojoj političkoj koketeriji nije baš krhka kako se čini te i mazi i gazi, ni Mrak-Taritaš koja se ovom kandidaturom osvećuje za prijezir s kojim su je lijeve koalicije stavljale na vrlo niska mjesta na izbornim listama, ni “časna sestra” Drago Prgomet, koji iza svoje čednosti krije prevrtljivost i nedostatak odanosti te je u posljednju godinu dana promijenio tri stranke. Kad biste u onome što su Bandićevi protukandidati govorili otkad imaju gradonačelničke ambicije tražili neku sliku Zagreba u njihovima naumima, neke programe po kojima bi bili vjerodostojni, ne biste našli gotovo ništa.
Uglavnom – Bandić je “svima već dosadio”, bez mjere i uludo trošio, zapošljavao bez natječaja i promicao nepotizam, stvarao kult ličnosti, populistički zavodio... Možda ni pred jedne važnije izbore dosad u Hrvatskoj kandidati nisu bili tako izrazito usredotočeni na onoga kojemu žele oteti fotelju dok se tako malo vidi što bi oni u njoj radili. Na primjer, što bi učinili da grad koji, kako su mnogi i obični i bolje upućeni ljudi rekli, cijelo vrijeme Bandićeve vladavine dobro funkcionirao – funkcionira još bolje? Što bi učinili da socijalnu sliku Zagreba koja je, prema pokazateljima, najbolja u Hrvatskoj učine još boljom? Što bi učinili da grad manje zadužuju? Što bi učinili za nezaposlene, za učenike, umirovljenike, sirotinju...? Zbog “agresivnosti” protukandidata ovi će izbori za Bandića biti dosad najteži, ali pobjeda bi pokazala da nije ni predugo ni slučajno tako dugo na čelu glavnog grada te da mu nije “završio rok trajanja”. Bandić je doista mnogim Zagrepčanima dozlogrdio i svojim “ja pa ja”, i fontanama koje želi ostaviti kao spomenik samome sebi, i opravdavanjem nepotizma, i poricanjem da je nosio Titov bedž premda je to bilo očito, i istodobnim udvaranjem i Bogu i đavlu, i istodobnim hrvatovanjem i protivljenjem promjeni naziva Trga maršala Tita, i sa svojim političkim njihalom kojim dotiče i lijeve i desne ekstreme, ali u vođenju tako velikoga grada od tih marginalija mnogo su važniji teži, temeljni zadaci koje ima gradonačelnik. Možda Bandić pod navalom kandidata i medija izgubi na izborima, što bi mu teško palo, ali bi i pobjedniku bilo vrlo teško voditi grad – poslije Bandića.
>> Lokalni izbori u Zagrebu utrka su Plenkovića i Hasanbegovića
>> Prgomet: Žao mi je što Hasanbegović nije pokazao hrabrost nego se naslikavao s posuđenim kapama
