Po čemu je neki grad metropola? Uz brojne komunalne prednosti, mora imati odličnu opernu kuću, filharmoniju, kazališta, sveučilišnu knjižnicu, muzeje, galerije, kinodvorane..., ali i uspješan nogometni klub. Grad Zagreb ima impozantnu Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, brojne galerije i muzeje (doduše, nikako ne dobiva Hrvatski povijesni muzej iako se naši političari bave samo poviješću), ima sve prodornije Hrvatsko narodno kazalište, ali i brojna druga kazališta, ambicioznu Zagrebačku filharmoniju i brojne druge orkestre, agilnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, razne festivale (upravo je počeo impozantni Festival svjetske književnosti), kinodvorane i to one suvremene, ali i nešto rjeđe starije poput kina Europa i Tuškanca...
Ali grad Zagreb definitivno je izgubio veliki nogometni klub i po tome je jedan od jadnijih velikih gradova u Europi. Doduše, još uvijek postoji Dinamo i još uvijek postoji stadion na Maksimiru, ali i taj klub i taj stadion već su dugo gradsko i nacionalno ruglo, što je činjenica koja ima i svoje kulturološke posljedice i implikacije. Zašto se dopustilo da milijunski grad poput Zagreba, grad bogate sportske i to nogometne povijesti, izgubi svoje nogometno obilježje koje je već desetljećima utjelovljeno u Dinamu? Kako je to moguće da u vrijeme kada imamo svoju nacionalnu državu nemamo klub čiji su navijači u desetljećima komunističke vladavine gajili i sportske, ali i jasno izražene političke nacionalne osjećaje? Tko nam je ukrao Dinamo poput zločestog Grincha? Zar su Zagrepčani i svi navijači Dinama iz drugih sredina doista postali takve ovce?
Nedavno sam bio u Splitu kad su igrali Hajduk i Everton. Split je bio doslovno prepun Hajdukovih navijača, od kojih su neki govorili i strane jezike, poput slovenskog. Ti su navijači popunili velebni stadion na Poljudu i srčano navijali za svoj klub, čiji su igrači srčano igrali na terenu. Takve scene u Zagrebu, na uništenom Dinamovu stadionu nećete vidjeti. Nema ni navijača koji će napuniti stadion i srčano navijati za Dinamo, a ni igrača koji će srčano igrati za svoj klub i za plavu boju. Netko je ubio emocije u Dinamu i to nije učinio sam. Imao je brojne pomagače i potkupljive saveznike. Imao je i ima korumpirane političare na svojoj strani i to političare s najviših mjesta. Uostalom, znamo otkuda riba smrdi.., još smo uvijek pomorska zemlja iako nam lekcije očitavaju zemlje koje ni po čemu nisu pomorske, ali to je već jedno sasvim drugo pitanje koje, doduše, također ima dodirnih točaka s kulturom. Kako vratiti plavu boju u epicentar zagrebačkih sportskih zbivanja? Kako pomoći klubu koji ima veliku tradiciju, a danas grca u bezizlaznosti i bezidejnosti? Zar je to doista tako teško? Zar je Dinamo doista problem koji se ne može riješiti u gradu čija je skupština prepuna bojovnica i bojovnika kojima je samo Hrvatska na pameti?
Sad vidim imate i novog kolumista Pennisa Drecka... Kako drugačije nazvati piškaralo koje balega o nekakvim bojovnicima u zagrebačkoj gradskoj skupštini!? Izuzev nekoliko Bruninih zastupnika imamo pedeset "Purgera sa Kozare" koji od 1945. vladaju Zagrebom. Ne mislite valjda da će će Rada Borić i takvi kao ona promovirati i graditi Dinamo ili bilo koje hrvatsko nacionalno obilježje?!